Gospodine direktore,
Ne javljate se, a i vaše
priče o Vaseljenskoj svesti da zaboravimo. Pročitah danas
delove knjige našeg druga R. Popovića, nekada vrlog i dragog urednika
"Politike", o književnom životu u Beogradu u poslednjih 50 godina.
Prepuno je u njoj falsifikata. Ako vam nije preteško, mogli biste da mi
pošaljete tu knjigu kako bih ih – pojasnio!
Srećna vam Nova srpska
godina,
Rade Vojvodić
Poštovani gospodine
Vojvodiću,
ne mogu da ne primetim
izvesnu dozu jetkosti i sarkazma, koji nisam zaslužio ničim, u Vašem
pismu. Žao mi je što ne posedujem empatiju Gojka Tešića prema Vama pa ne
mogu da Vam pošaljem knjigu Radovana Popovića, niti želim sa Vama da polemišem
o "falsifikatima" niti o bilo čemu drugom. Ukoliko mislite da
sam se nečim, ja lično ili Glasnik kao institucija, ogrešio o Vas ili
Vaše delo onda ima načina da mi to kažete a ne putem "gluvog
baruta" i kome ste očigledno skloni.
I Vama sve najbolje u
Novoj godini, srpskoj i svakoj drugoj (iskreno, bez sarkazma ili
ružnih želja).
Srdačan pozdrav,
Petar V. Arbutina
Petar V. Arbutina
Poštovani gospodine Arbutina,
Moje reagovanje na knjigu o književnom životu u poslednjih
pedesetak godina jeste bilo i nervozno i pomalo patetično. Međutim! Sve se to odnosilo ne na tebe lično – nego
na vas: izdavača.
Pročitavajući tu knjigu više
od sat i po – bio sam iznenađen da je naš drugar, autor, mnoge stvari i
tendenciozno zaboravljao, pa i zloupotrebljavao za račun i u korist
establišmenta. Sve to što se odnosi na književni život u Srbiji u poslednjih
pedesetak godina podređeno je mišljenju i valorizovanju – po receptima tekućih
vlasti, a to čine upotrebljivi ljudi.
Šta su upotrebljivi ljudi
objasnio mi je Dobrica Ćosić juna 1980. godine. Nas dvojica uz profesora dr
Zorana Gavrilovića lepog junskog dana bili smo u Grockoj. Dok su naše drage
dame, uz Zoranovu pratnju, brale trešnje, nas dvojica smo išli na brežuljak,
kod "Bosanke", u restoran po ručak. Po običaju, u takvim situacijama
često smo razgovarali o književnosti. Čudilo me je, naime, zašto uvaženi naš
prijatelj, jedan od najobrazovanijih ljudi tada u Srbiji, profesor Gavrilović
(čiji je i deda bio akademik) nije primljen u Srpsku akademiju nauka i
umetnosti.
- Zašto ga ne primite u
Akademiju? On je i obrazovaniji gotovo od svih, a i proglasio te ocem nacije, i
doveo u “Slovo ljubve”.
- Pa, ne odlučujem samo ja
nego i Lule (Antonije Isaković, tada potpredsednik Akademije).
- Pa, dobro, ti i
Lule.
- Da, ali Lule misli da je
Palavestra upotrebljiviji.
Posebno što me iritiralo u
knjizi o književnom životu je zaista grubo ignorisanje, prećutkivanje “Slova
ljubavi”. Autor ima knjigu Miloša Jevtića "Slovo ljubavi Rada
Vojvodića", sećam se kada mu je to dao Ognjen Lakićević.
“Slovo ljubve” se održalo
desetak godina, objavilo više vrlo značajnih knjiga, dobilo deset društvenih
priznanja, bilo stalno na dnevnom redu Komiteta: kako likvidirati “Slovo ljubve”
zbog svojih programa. Često su mi i uvaženi političari kazivali, bez obzira na
to što su morali i oni da me napadaju, kako su naši izdavački programi najbolji
međ izdavačima u Srbiji.
Kada sam objavio četvrtu
knjigu Vremena smrti (u tiražu od
45.000), uz naknadno dopisivanje glave o vojvodi Mišiću – učinili smo i to da
se pravo izdanje toga romana objavi u šest knjiga, kao definitivno.
Kada su me smenili i konačno
ukinuli “Slovo ljubve” (pismo predsednika Srbije generala Ljubičića), kao prva
greška bila su fototipska izdanja: Jiričekova Istorija Srba, i Diplomatska
istorija Srbije Jovana Ristića. Možda je i to zanimljivo, kada su moja Mirjana
i Milorad R. Blečić poneli jednom od najboljih srpskih esejista – Marku Ristiću
jedan primerak knjige njegovog dede – čuvenog Jovana Ristića (Diplomatska istorija Srbije), dok su ispijali čaj i kafu sa suprugom mu Ševom, on je hodao uzbuđen
i neprestano ponavljao: "Je li taj Vojvodić lud čovek? Kako je smeo ovo da
objavi!"
Špiro Galović, sekretar
Gradskog komiteta KP, kazivao mi je da uopšte nema mira – jer CK Jugoslavije, a
naročito Srbin u njemu, Mirko Popović, neprestano telefoniraju, prete itd. –
najviše zbog te knjige.
Uostalom, zna se šta je i
koliko je sve učinilo “Slovo ljubve”. Jedan od dragih saradnika bio je i
"moj Gojko" Tešić, koji je u “Službenom glasniku” i bez koga
verovatno ne bi mogla da se objavi ni moja knjiga Vaseljenska svest. Žao mi
je što je došlo do nesporazuma: nas dvojica se ipak ne slažemo oko pojma i
značenja srpske avangarde. Ona je u nas stvorena kao neka vrsta bumeranga –
iznuđenost koja je progovorila kao iz podzemlja – upravo u smogu i pod stalnim
dejstvom onoga što je iznerviralo i uzbuđivalo velike srpske pisce: jad jadani Laze Kostića, duša patničke nam rase Milana Rakića, strah od života Jovana Dučića, kao i
čuvene rečenice Isidore Sekulić iz 1912. godine: "Srbi ne podnose
stvarnost." (Ne mogu u ovom kratkom dopisu da objašnjavam šta je sve
prouzrokovalo takovo avangardisanje. Sve od zenitizma, sumatraizma, hipnizma,
nadrealizma, do izvitoperavanja i u neosimbolizmu, klokotrizmu, signalizmu...
što je inferiorna svest u Srba shvatila vrlo ozbiljno. Uvek se sećam rečenice
dragog našeg profesora Miodraga Popovića: "Srpski će narod razbiti
neprosvećenost.")
Ne bi trebalo da duljim, ovo
je samo delić onoga što se namerno ne pominje a i čime hoće da se, još jednom,
ukine “Slovo ljubavi”. U Hrvatskoj je pre dosta godina, međ 10 najboljih
edicija – otkako postoji Jugoslavija, na 4. mestu bila jedna – “Slova ljubavi”.
O drugim stvarima: kako je
nekada "Mladost" tapkala, i polemike o tome, kao i čuveni tekst
Milana Bogdanovića iz 1952. – kako je to žalosno da daroviti mladi pisci
tendenciozno proizvode besmisao, kako je, prisećam se godina iz
"Nolita" – primerice, Džadžić odbijen da piše za
"Savremenik", a potom je uglavnom sve urednike toga časopisa
pokušavao da ponizi. Kako je 1959. iz "Nolita" poslato pismo
"Reakcionarne snage u srpskoj književnosti" – predsedniku ideološke
komisije Draži Markoviću, uz nabrajanje imena: Branko Ćopić. Mihailo Lalić,
Tasa Mladenović, Čeda Minderović, Miloš I. Bandić, Palavestra, Pavle Zorić i
Rade Vojvodić.... možda sam i zbog toga izbačen iz "Nolita".
Ali da ne govorim samo o
sebi, bilo bi lepo kada bi se održao javni okrugli sto o toj knjizi – kako bi
moglo sve da se i kaže i na neki način, bar jednom, slobodno, kao u nekoj vrsti
demokratske zemlje, bar malo pomeri ugao sagledanja na ovo što se oko nas i u
nama dešava. Još jedan bih samo detaljčić rekao, mislim da je simboličan i
karakterističan i za ovo danas: u ediciji "Eks libris" naš drugar
Mića Danojlić priređivao je knjigu Abe Šimića i u pogovoru napisao da je
Miroslav Krleža minoran pisac. Nisam to hteo da objavim – jer je zaista to puka
besmislica. Čuvam još uvek više pisama, čak i pretnji: Žika Stojković – da će
mi izvući uši, advokat Srđa Popović da će me tužiti itd. Kada sam ja već
smenjen pronašao sam kod uličnih prodavaca i tu knjigu – nema toga da je Krleža
minoran pisac, ali ima – umanjenja njegove uloge i značaja, uz naravno ogradu,
gde se ja više i ne pominjem.
I tako dalje, mnogo je toga,
ali ja volim da citiram i u šetnjama čuvenu rečenicu vladike Rada Petrovića,
koju izgovara Turčin, dakle, na neki način, i okupator: "Zlo činiti ko se
od zla brani – tu zločinstva nema nikakvoga."
Dragi moj Pero, kako bi
rekli u užičkoj ili topličkoj nahiji, i ja moram da se branim od svega toga što
se izvitoperuje a u vezi je i sa mnom... Zasada dosta je... Ovih dana kada se
slavi 90. godina Dobrice Ćosića, lepo je što čestitke stižu i odasvud, a
posebno je zanimljiva i karakteristična ona od g. Palavestre: gde se
izjednačuju uloge Miroslava Krleže i Dobrice Ćosića za svoje narode.
Upotrebljivost je, kao i
uvek, dragocena.
Srdačno te pozdravljam i
srećno!
Нема коментара:
Постави коментар