Fantastična predodređenost
Bilo je
to u Novom Momčilovu, ovoga juna 2011, dok sam šetao voćnjakom i našim
dvorištem, začuđen pomalo: i ranije sam voleo da pronalazim deteline sa četiri
lista – poneku, a ovih dana bilo ih je previše. Uzbrao sam nekoliko, povijao ih
međ knjige i papirne maramice. Krupne, čak. Maleckih takođe nekoliko. Kako sam
i pamtio: malecke su uvek bile s kraja, kao i krupnije, usamljene, izdvojene i
kao iskošene, pa možda čak nesvesno u pomisli – da su izbačene od svojih, pa i
kaštigovane...
A onda,
u maloj sobi, gde je nekada bivalo više knjiga, a sada malo njih, uzeh prvu
koja ispade, da je iščitavam, leškareći. Beše to Čehov. Beše to i Ujka Vanja.
Odjednom,
pomalo kao i nečim opomenut, zastadoh: Fantastična
predodređenost! Tako piše Čehov. Imao sam tu knjigu, kao i ostale njegove,
pročitavao ih, gledao pozorišne predstave, i Ujka Vanju, više puta, i u Rusiji...
Fantastična predodređenost, eto, nečim, obuze me i ja se zamislih. To je ono, pomisao se granala u
sve pravce, posve isto: u Tolstoja je to Energija
zablude, u Puškina Ono malo drukčije,
u Njegoša Saglasje, ono što je
izmučilo Ničea – Moći više (ali kako
i čime, kao i Hajdegera). Rilke je i to objašnjavao ovako: „To je pozivanje
koje umetnik razabira: želja stvari da budu njegov jezik. On treba da ih iz
teških i besmislenih odnosa konvencije uzdigne u velike poretke ovoga sveta.“
Onaj čas kad stigne, Otkrivenje
Rastka Petrovića, a možda je i uz Sugestivnu
odredljivost Edgara Poa, kao i Prerastanje
čisto kod Nemaca, uz one koji večno lutaju (Tomasa Mana), ali i uz njegovu
molitvenu naklonost prema „dvoboju“ Getea i Šilera kada veli: „Sebeljubivo je
sve ono što je izuzetno, ako pati“. O, da, velim. Naravno da jeste.
To je
isto i Genije u Uzvišenoj bolesti
Borisa Pasternaka, ali i ono čime se izdvaja pesništvo Aleksandra Bloka:
sudbina može da oprosti umetniku sve grehe, osim jednoga: izdaju Duha vremena.
I uz
ostale velike tvorce oblika, u svim granama ili vrstama umetničkih izvođenja
radova – to jeste tako. Na kraju se može, kao zaključna varijacija na istu
temu, pomenuti čuvena rečenica ili poruka kojom je Fjodor Mihailovič tumačio Anu Karenjinu, Tolstojevu, i rekao Niko tu nije kriv! Nasuprot tvorcu toga
izuzetnog romana, koji je ispisivao Krivice svih junaka, i Ane i Vronskoga, i
Karenjina – uz pomalo sebeljubivost koja nije mogla ili htela da prihvati –
Ono, čudesno, večito, poneki vele – fatalno, tu Fantastičnu predodređenost!
Čime se
može Sve objasniti, ne samo u umetnosti.
I ova
me pomisao pretekla, a potom se usaglašavala, ovako: Da je Religija isto kao i
Umetnost, na isti način, drukčijim obeležavanjem, sagledavanjem, jezikom, bolom
ili patnjom, kao i kanonskim određivanjem onoga tajanstvenoga i nerešljivoga,
zagonetnog čovekovog položaja kao i samog našeg dolaska u život, tumačila
određene situacije, pa ih i obasjavala...
I sada
je to veliko pitanje: koji je način prihvatljiviji i koji više pomaže, bar
onima koji imaju čime da osete, shvate ili prepoznaju to što jeste – Fantastična predodređenost? Kako se ona,
i čime, prenosi ili doživljava, kako se, posredno ili baš neposredno, događa i
odvija u svakome od nas? Kako je tumače i razumevaju filozofi, naučnici, obični
ljudi, umetnici?
I još,
u ovom kratkom zapisu, ovo: da je u umetničkim viđenjima, odnosno oblicima i
delima, izuzetno i veliko, čudesno, samo ono kojim se i čime se ta Fantastična predodređenost iskazuje,
pokazuje, odvija – oblikujući oblike.
Pobune uma međ Srbima
Koliko
su istorijske uslovnosti nagoveštavale srpsko i civilizacijsko zakašnjenje za
prosvećenošću na Zapadu – toliko je i duhovnost na ovim balkanskim prostorima,
na presudan način, uticala da se umetnost, književnost osobito, iskazuje i kao
marginalni saputnik onih već prevaziđenih ideja i izazova što su, već prohujali,
ovde nailazili na plodno tle traumne zaostalosti. Zato se i dešavalo da
obožavaoci Baš Čelika ili bajkovite Jabuke od Zlata, tako svesrdno i zapravo
nezrelo, nastavljaju da pod žigom novoga svedoče i “proživljavaju” minuli svet
one estetike koju su, i u različitim oblicima, srećniji narodi poodavno i
“sažvakali” i odbacili.
Vilinski
svet mašte, ono čime se nadahnjivala i obeležavala pesnička imaginacija, kod
Engleza, na primer, na početku XVIII veka – bivalo je, ubrzo potom, prevaziđeno
i kao ona tragična zasnovanost, i zavisnost, u kojoj se umetnička povesnica
nahodila samo na svom “prolaznom putu” ka istinskom saznanju, pa i sozercanju,
ljudske egzistencije pod zvezdama. Nikada mašta nije bila snažnija od
stvarnosti sem u onim vrstama zanošaja i snoviđenja, u kojima se udahnjivanje
istinskog života ovaploćivalo, u snovima i idejama doslućivanih, a neizbežnih
preokreta, što ih je tekuće doba nagoveštavalo i kao promenu ili samo
obnavljanje, a umetnička ih je vizija, i kao izviiskru, otkrivala: osećajući da
i u onom nesaznajnom ima svetiljka što je satkana kao obasjanje donjega i
gornjega sveta u stvarnosnoj dočaranosti onoga vilinskoga, nepoznatoga očaranja
ljudske nade i želje da ima nešto više.
Još
1800. godine Vilijem Vordsvort je u predgovoru Lirskim baladama pisao – kako je pesništvo, kao slika čoveka i
prirode, i toliko besmrtno kao čovečije srce, u prilici i da pokloni „svoj
božanski duh“ upravo onim preobražajima
što će ih, neminovno, naučna saznanja donositi ljudskome rodu. Čime će se i
iskustvo modernoga doba proživljavati na osoben način, a ne jednostrano – kao
simbolistička varijanta na jednoj ili naturalistička (obe tada u modi) na
drugoj strani – preokupacija ili stvaralačkih činjenica i spoznaje.
Čarobni
svetovi i ljudska mašta uvek su bivali inferiorni pred istinskim osećanjem
života, ako u njima nisu bili prožeti elementi unutrašnjih doživljaja same
stvarnosti i u preobražajima – oduhovljenjima materije što je i moglo da unese
novi duh prosvetljenosti a samim tim i progresivnoga kretanja napred. Sunčane
kule od karata i bajkovita carstva, što ih je književnost na Zapadu, u zemljama
prosvećenosti, odavno iživela i marginalizovala kao svet dečije mašte – ovde se
to, u socijalističkoj Jugoslaviji, tek primalo i svojatalo kao velika obnova duhovnosti.
Da li je to možda bila i neizbežna reakcija na marksističko, naporno i gotovo
nasilno obrazovanje društvenih slojeva, koji nisu dovoljno sazreli, niti
proživeli i one neizbežne puteve osnovnih, vaspitnih obrazaca, u razvijenim
civilizacijama poodavno pređenih puteva, i već odbacivanih? Kako se to, i
zašto, naš socijalistički, samoupravni čovek, odjednom popeo na nebo i kao
usamljenik, bolnik ili paćenik, ili onaj prašumski heroj i predak, potomak Baš
Čelikov, osetio i „nadmoćnim“ da je mogao, iznenada, i da leti u stilu
Šeherezadinih priča i da jede manastirsko kamenje ili spava pod onim davno
istrulelim bedemima porušenih srpskih svetinja?
Pesnička
pripadnost narodu, tako sebeljubiva zapravo, ali i dostojna misije u svojim
starinskim objavama pripadnosti plemenu, koju je tako prosto i radosno
iskazivao i veliki irski pesnik Jejts: „Da pišem za svoj narod/ I za samu
stvarnost“, ovde se, na terenima jugoslovenskih naroda, srpskoga osobito,
bukvalno shvatala, i prihvatala. Novo, socijalističko doba, i u na izgled
demokratskim odnosima i društvenim okvirima – odbacilo je, na početku, one
duhovne koordinate srpske književnosti između dva svetska rata, odabirajući
samo krajnosti (koje se uvek i dodiruju!) socijalnu i nadrealističku varijantu,
koje su večito u suprotnosti. Pobedila je, vrlo brzo, nadrealistička
koncepcija, i kao modernija i kao privrženija vlastima.
I šta
se dešavalo, zatim? Povratak u vilinsko carstvo iz osamnaestoga veka, u
bajkovitost, ali koja je poprimala tako neobične, bizarne ili morbidne, oblike
i činove, da se što veća nebuloznost pričinjavala i kao inovacija i kao posve
moderan pogled na svet i novi život.
Zanimljivo
je i to – što je i društvena misao gotovo na istom takvom nivou „originalnosti“
– bila, bez obzira da li je tumačila
nacionalno pitanje ili filozofske opcije ili marksističke doprinose u razvoju
srećnije budućnosti. Tako je nastajao vakuum, duhovno podzemlje, u kome se, i
na počecima novoga milenijuma, u dvadeset i prvom veku, još uvek nahodi srpska
duhovna prosvećenost. Zato je takozvana postmoderna, marginalna umetnička
zasnovanost u tekućim i brzoprolazećim duhovnim pustolovinama zapadnoga čoveka,
ovde – kao zacarila se, najdublje. Zaživeo je mrak u dubokim vukojebinama a iz
kojih se i neprestano javljaju i vučiji zubi, pseća, demonska zavijanja, pa je
i Svetleći Štap dragoga nam pretka svetoga Save – već toliko izlomljen i u
parčićima, koji uzalud pokušavaju da rasteraju silnu tu umetničku „paščad“, što
nam neprestano kevće pred vratima biblioteka i ostalih kulturnih ustanova, a u
domovima obitava i kao medijski odjek domaćih „uneobičavanja“.
Jesu li
to one Pobune uma, koje su, i kao čin
onesvešćenja, zaživele u ranoj knjizi pesama Mirka Banjevića? Pre koliko je
vremena pisao Bodler: „Bolestan sam, bolestan“? Pesnički je ideal odavno
prestao da bude puka apstrakcija.
Iako to
zapravo nikada i nije bio, sem kod nedozvanih, minornih! Neodređenost je znak
inferiornih otkucaja i srca i uma, onih, dakle, koji su se ne samo udaljivali
od stvarnosti nego i od samih sebe. Neimanje ni ideala u unutrašnjim vizijama,
i u traganju za Bogom, to neprestano bežanje i od realnosti i od sebe samoga –
naravno – proizvodi i mržnju i bes, a ljudsko je bivstvovanje izvan samoga
sebe: to jeste imaginarna projekcija. Tako se i propadanje u Ambis prihvata ne
samo kao apstraktan čin u kome se, kao i u apsurdu, doživljava nesvest, (u kome
je sve uzdrmano, veli Kami) nego se proživljaj egzistencije usavršava u korist
proizvodnje đubrišta. Odatle, u ponekih umetničkih svedočenja ili skazova, i ona
paklena mržnja i na život, i na društvo, ali, pre svega i na sebe! U čemu će se
proslavljati mnogi umetnici, ali i filosof Emil Sioran, ta zapravo komična
paradigma nemoćnika ili duhovnog bednika, a poniklog na Balkanu i „ostvarenog“
u Parizu.
Bez
ikakve subverzivne perspektive, usamljen i marginalizovan, Gubitnik, i u isto
tako inferiornoj zajednici, i u zemlji otaca čija se prošlost idealizovala i
kao herojska (ali lažna najčešće) šta se i drugo može, nego da se obmanjuje!
Posebno se to može reći za one zabite, nerazvijene krajeve zemlje, gde se
umetnik tretira i kao jado ili zamlata, ili baš bogom kažnjen gubitnik.
Kako
odatle, iz takvoga mraka i zablaća, iz tih katakombi i nasleđa paganskoga, iz
naknadno uvezenoga i na domaći način proizvedenoga marksističkog bunkera – kako
izaći na čist vazduh, kako se zaradovati čistoti neba i sunca, kako slobodno i
autentično progledati? Kada se, jednom, možda na samom početku, pričinjalo bar
– da je došao svetleći čas obnove društva i da će, najzad, biti bolje. Ali ,
nije se moglo prekoračiti preko ogromnih jendeka u kojima je i prošlost imala i
čuvala svoje pravo na egzistenciju, a što se nije iživelo u ranijim stolećima.
Tako je i babarogaški nazvan „đavo“ došao po svoje i da namiri danak.
Bez
samosvojne duhovne prosvetljenosti – prirodno je i bilo – da se narod,
odjednom, oklizne nizbrdo, i u duhovni ćorsokak. Pesnička je reč tu odigrala
ogromnu ulogu. Negativnu, zapravo. Ponekad pomislim da nije bilo slučajno,
naravno, ono što smo, i dok smo, često, na studijama, pedesetih godina, ja i
najbliži mi drugari, recitovali, i u različitim prilikama, i na javnim
skupovima, i u usamljeničkim pozicijama, taj možda i kobni predznak Ujevićevih,
sjajnih, duhovnih avantura, a nastalih u Svakidašnjim Jadikovkama, i u pesmama drukčijih
izazova i vertikala. „I tako, neke noći nasred druma/ preteku jezik neke riječi
zlobne, i strah me je, evo, strah pomisli kobne/ možda sam noćas sišao s uma“.
Veliki
dar Ujevićev, iako i on suočen sa nepriznavanjem (odbačenik, ojađenik i
usamljenik, nejebac što je bila i te kako mučica možda i zlobiva) bivao je i
kivan na društvo, i na sebe samoga, a njegov je progovor i zato bio tako
dramatičan, tako osoben i jedak, tako autentičan i glasan, u zajednici u kojoj
se razvijao – neminovan i strastan, za genija kakav je i bio – bez imalo
samilosti, pa i ljubavi za božije stado, koje ga nije shvatilo.
Te
njegove Riječi Zlobne Branko će Miljković, takođe izuzetan dar, ali i neshvaćen
odmah, pretvoriti u one Prejake Reči, koje ubijaju, pesnike pre svega. Koje ne
biraju načine na putevima ka smrti ili samoubistvima, čim se izdaje ona
autentična, bezprizivna, samosvojna i ubitačna pobuna. Pobuna protiv svih, i zajednice i sebe samoga, a naročito protiv
Ideala u koji se, jednom, poverovalo. U čemu je primerenost Majakovskoga
najdrastičniji obrazac ponašanja jednoga genija: On je i uz oholost i prejak
bol razbio lažno Mistično Ogledalo.
Majstor
Ekhart govori i o tome: o nemirnoj glavi koja je htela da zna više nego što je
bilo neophodno. Ali – kako to prima reč?
O onome
što se događa u čoveku, o tome rađanju i preobražavanju, o obnavljanju. Veli
Ekhart: „Kad moj um prima reč, ona je tu najpre nešto čisto i netelesno, ona je
tu zaista Reč dok u mojoj predstavi ne postane nešto slikovito. A potom se ona
izgovara, napolje, u ustima, gde je samo otkrivanje one unutrašnje reči. Isto
tako večna se reč izgovara unutra, u srcu duše, u njenom najunutrašnjijem i
najčistijem delu. A u glavi duše, u razumu, tu se odvija rađanje.“ Upravo u
rečima ali i u onome čime jesu započinje i shvatanje, smisao, a opakost je u
trenucima kada reči „počivaju na pogrešnoj upotrebi“. Ne može se umetnička
intuicija nasilno predstavljati kao sistem. Ako je religija prepoznavanje Boga
u doživljaju veze sa njim (po Sergeju Bulgakovu) ona je samim tim i put čuda i
blagodati – a znanje, metod i neophodnost, uverenost u nevidljivo kao vidljivo,
u apostolskoj duhovnoj vertikali, kao i u očekivano i ono u šta se nadamo. I
Paskal je bio u pravu, „srce ima svoje zakone koje um ne poznaje“. U Srba je na
tim duhovnim putevima opšta Zabuna.
Tema je bila: antologije
pesništva, juče i danas, i uvek
Tema
je lepo zamišljena: u antologijama se vrše izbori i valorizacije, pa se,
posebno u neprosvećenom svetu – tako i vrednuju rezultati u svim vrstama
prokazivanja i sebe samih i zajednice, kao i duha vremena. To se posebno čini u
pesničkim vokacijama koje se projektuju u različitim odrednicama, kao i
tumačenjima.
Evo
šta bih ja o tome kazao. Pre svega o Srpskim nesporazumima.
Njih
je verovatno najbolja antologija do sada, ona Bogdana Popovića od pre sto
godina, jasno naglasila. Ovo: lokalni kriterijumi. Lokalni pisci, lokalni
predstavnici duhovnih opcija i inovacija. O njima je profesor Popović na vreme
pisao a ta se lokalnost i dan danas presudno nameće pri određivanju,
obeležavanju i vrednovanju srpskoga duhovnoga prostora. Duh vremena se i tu
uznosi i zanosi – pre svega u opredeljenjima lokalnih kao naizgled moćnika.
Često je to i banalno i žalosno.
Danas,
kada su vlast preuzeli u svim umetničkim izvođenjima radova – Zabavljači, to se iskazuje u svim
sferama društvenoga života i uz svesrdnu podršku vlasti. Tako se obeležavaju,
svrstavaju, opredeljuju i vazdižu ona duhovna opstojanja u kojima se vrhuni
zabavljački način prihvatanja reda i poretka, i juče i danas.
Ah,
zabavljači!
Evo
ih u svim medijima, u svim zbornicima, antologijama, leksikonima, pre svega u
javnom životu, na svim scenama, ne samo pozorišnim...
Tu
duhovitost (u kojoj se vazda krije praznina, napisano je poodavno u prosvećenom
svetu) uzveličava se sve ono srpsko što je i priča o prošlosti, kraljevstvima i
potomcima, o značajnim Srbima u svim oblastima, i o tome kako su nosili opanke,
šta su pili, kako su padali u govna i slično – sve to u zabavljačkim nijansama
i u trčećim krugovima... Tako se tumače i gotovo Svi Srpski Događaji.
A
nije tako.
Dragi
Aleksandre, evo da te i na ovaj način pozdravim, imam više rukopisa na tu i o
toj temi, kako se i zašto, čime, nastavljaju Srpski Nesporazumi. Poslaću ti za Braničevo deliće iz tekstova, eseja koji
o tome progovaraju. Posebno iz obimnog rukopisa Pobuna uma kod Srba. Deo o srpsko-crnogorskom sindromu i
srbijanskim varijacijama na tu temu, s obzirom na to da je predugačak, ovoga
puta izostaviću. Ali evo Vojvođanskog
sindroma. Udeo naših krajinskih
onomatopeja sadržava se u svim varijantama.
A
antologije pesništva?
Najbolja
je bila, pomišljam, i ostala, ona od Bogdana Popovića pre sto godina. On se
zaista časno i meritorno pridržavao načela što ih je obelodanio u progovoru. I
to jeste ono jedinstveno, do kraja sprovedeno.
Šta
bih mu ja možda zamerio danas?
Ovo:
što u antologiji nije izabrao neke jedinstvene pesme, na primer U Sremu, Laze Kostića, taj pesnički
vizionarski autoportret u kome se ogleda, prepoznaje i na smišljen, proživljen način
događa sve ono čime pesnička vizija krsti, obeležava, prepoznaje i čini
uzvišenom Frušku goru. Tu Tantalicu! Taj pesnikov lik, obol, značaj, i to što
je na osoben način ostvareno – večno u Fruškoj gori, duh vremena koji istrajava
u toj lepoti, što jeste i zamena, pa razmena, sa autobiografskim Kostićevim
portretom, sudbinom, i bivstvovanjem! U svim njegovim sudarima sa stvarnošću,
sa sredinom koja ga nije razumela, sa životnim „podlogama“, samim rođenjem iz
koga je proisteklo i ono čime je, iznuđen, pominjao da je „Hladnokov“. U
Hladnokova se ne diže eros, mlitav je, mlak, što uznosi patnju čovekovu a
uzdiže pesnikovu temperaturu koja i jeste čudesna dok ne dođe do neizbežnog i
vrhunskog spoja muško-ženskoga, što i jeste ono dražesno i milosno, i stvarno.
Čime se ispeva Himna Lenki Dunđerskoj
u Spomenaru, gde ima vragolanstva
Brankovoga, poigravanja i draževanja, a nema lažnosti i muke, nema prenemaganja
i foliranja, i one opake baš Progoretine čime je (imajući snage za to, i duha,
i daha, i čestitosti) Isidora Sekulić ukazala da se uz svekoliki bruj i
sjajnost ili melodičnost ta pesma (Santa
Maria della Salute), uz Progoretinu, unižava. Što malo ko u Srbalja može da
shvati i prihvati.
Ili,
gde je Disova Violina? Gde je ono
čime se srpska duhovna avantura posebno, u najvišim etičkim, estetičkim i
religijskim ravnima, prepoznaje: Njegoševo duhovno carstvo? Malo je gotovo i
cinično da se minorni pesnici, s naslovima iz Njegoševoga svetlosnoga obzorja –
uvrštavaju u antologiju kao i to srceparajuće, patriotsko upesnikovanje
„Onamo-namo“...
I
toliko bi još moglo biti prigovora. Ali toj si je takoj, vele u našoj niškoj
guberniji. Vrednosno je i blagodarno što je u antologiji Spomen na Ruvarca Kostićev, ona, kako je umela da piše Isidora
Sekulić o Njegošu, tvorevina: „Jedino je duh svestran i besmrtan. Umetnost ga
pomaže u dejstvu a s njim i kroz njega besmrtna je i ona.“ Malo je u
antologiji, kao i danas, ili potom, takovih duhovnih tvorevina – jer je zabavnost postala srpska kuća za
preživljavanje.
Svesno
i savesno Popović je uvodio srpsko pesništvo u prostore ili predele, ili
bivstvujuće „simbole“, u kojima se izmaštavaju, evo kod Dučića – „nasmejana
mesečina“, izmaštana čarovanja ili čamotinja uspavanih lepotica – i sve to
zalazi u „prostore jada“, ili kod Rakića: dremljive ćifte i njihove žene,
kaplari i ćate – „Bednici jedni što nam ljubav krate“. Eh, da... U Milete je
Jakšića razbludna noć – pesniku draga koja spava na ruci, ljubi (svoje zlato).
Velike li tuge muško-ženske! U Šantića pesma drkće i pati – čekajući nju, dragu
daleku. „Ljubav je neoprezna.“ Ma, je li baš?
Vojislav
je Ilić već na Istoku. Njegovo ciganče
– Istoka bujne kćeri, a grudi im sveže i bujne, ali je i pijan i iskren:
„Dirnuo pehar nisam!“ Eto i šanse da malecni kritičari otkriju i realizam u
poeziji.
I
u tom stilu, zaista blagozvučnom i zanosnom, možda u onim godinama i
neophodnim, pesnici istrajavaju svoj vek. Narod se ponosi sa tim.
O
drugim antologijama ne bih ovoga puta. Mada to zaslužuje ona, od Miodraga
Pavlovića, iako preopterećena ondašnjom modernističkom potrebom – da se i
nebuloznosti svrstavaju u pesničke vidokruge. Antologija Slobodana Rakitića o
pesnicima srpskog romantizma otkriva neke nove pesme, i pesnike...
Evo,
dakle, uz ono što je tendenciozno i dobrodošlo od Bogdana Popovića, kako bi
trebalo odbaciti lokalpatriotizam, zabavnost kao praznjikavost, a čime se u
Srba već stotinak godina razvija i nekrofilnost i zaostalost u smislu
prosvećenosti i civilizacijskoga bivstvovanja...
(odlomak)
„Braničevo“, 1–4, 2012.
Нема коментара:
Постави коментар