Osamnaesti avgust, vrelina. Svaka je travčica u dvorištu
gotovo užutela. Samo se pokoji tvrdokoran a cvet, onaj plavkasti različak što
ga ima na izlokanim seoskim drumovima, i svakoga leta, uprkos žestini sunca,
leluja uz prašnjavost, kao da večito kazuje priču o izdržavanju i opstanku
lepote usred umiranja i smrti...
Jabuka od zlata i mravi.
Zaista je zlatasta, pa i ako je drvo već ostarelo i
skvrčilo se – rađa svake godine. Eno je usred dvorišta, prema prozorima male
sobe, u kojoj sam učio kao đak, pa student, a i sada spavam u njoj. Brat je u
drugom krevetu, uz orman.
Veli, oberi te jabuke, voliš ih. Padaju svakodnevno,
vetar ih obara. Čim se zanjišu grane – poneka pada.
Ali, iako su one već uzrele posve
žute, slatke, neke su još tvrde i zelenkaste. Međutim, malo je onih u kojima
nema crva. Neke tek načete – žućkaste, negde uz dršku probijene, unutra su
mravi, puno ih je, sitni, dok ih izbacujem i brojim: neverovatno koliko njih
staje u jabuku. Zagledam u jabuku i mislim o čuvenoj pesmi Viljema Blejka: kako
je lepo ispisivana njegova pesma o crvljivoj
jabuci, to jest, pesma Bolesna ruža. Koju nevidljivi
crv što leti noću, i kroz fijuk
oluje – uništava. „Našao je tvoju postelju/ Od purpurne radosti,/ A njegova
mračna skrivena ljubav/ Razara tvoj život.“
Ovo je drukčije.
Nema vizije niti fikcije nego je
realnost. Evo, ono tako slatko, mirisno, telo jabuke, zlataste, i kada se
proba, čim očistim ono što je „razoreno“, negaciju njenu, odbija nečim. Oseti
se zagorčenje, pa je slatkost jabuke posve umanjena, drukčija, i baš bolesna.
Koliko se u umotvorinama
narodnim, u bajkama, i u pesničkim vizijama, i uz koju somnabulnost, izmaštava jabuka od zlata! Iako ni tamo, i u
imaginaciji, i kao metafora, ona ne može opstajati bez mrlje, bez crva u njoj.
Bez onih sitnih mravi koji u borbi za opstanak baš nju izabiraju, evo, letos,
da bi se održali.
Preturam po starim knjigama, koje
sam kupovao kao učenik u Prokuplju i Nišu, ali neke i kao student. Potpisivao
sam se na njima: ćirilicom kao đak, a latinicom kao student. Opa! Nisam na to
obraćao pažnju, ranije!
Zagledam u Beloga Anđela, mileševskoga, na zidu. Može li svetlost da se
probija i na našim likovima kao na onim ikonama i freskama, u manastirima? Može
li da je bude i u pesmi? Svakako. Tajna pesme ono je isto ili blisko što je
tajna ikone.
Prelistavam stara izdanja,
pohabana, iscepane su i poneke stranice: knjige pesama objavljene pre mnogo
godina. Moja generacija, neke knjige sa posvetama. Pa moji izbori iz pesništva
Rada Drainca (posebno za Radio Beograd). Rade
Drainac danas, knjiga koju su pripremali
Topličani (Radul Jovanović). To
je bilo – pre desetak godina. Ima puno korektorskih grešaka, što užasava. U
predgovoru sam pisao o Molitvenoj Čaši pesnikovoj. Često su pominjali, i u
Beogradu i u Prokuplju, a posebno neki drugari – kako ja hoću da negiram
Drainca kako bih za sebe – „ostavio slobodan prostor“. Kao da on meni smeta.
Ili ja njemu. Ili bilo ko – drugome iz iste sorte, istoga načina istrajavanja i
obeležavanja sopstvene sudbine. To su gluposti! Svako najviše smeta sam sebi.
Niko ne može da umanji ulogu drugoga, jer ako laže – njemu se obija o glavu.
Istina će vas osloboditi, ta istorijska rečenica a pripisana Hristosu, to poslanje, zaista je upečatljivo i
zauvek neprevaziđeno. Istina svakoga oslobađa. Ali ona i svakome pomaže da nađe
sebe. Oni koji hoće da negiraju drugoga, ako svedoče neistinito – sebe ubijaju!
Neću da zabrajam niti gledam u
knjigama: ali kada su u Prokuplju, našem gradu dakle, počinjali Drainčevi susreti pesnika, mene nisu
pozivali više od dvadeset godina. Samo sam ja od pesnika rođenih u Toplici,
tada, bio anatemisan, to jest nepoželjan. Pamtilo se kako sam napustio
gimnaziju, isteran zapravo, zbog priče, koju sam čitao na literarnoj sekciji
(zamislite to!) a koja je imala „neprijateljsku sadržinu“.
Pa, onda, kada su me pozvali,
konačno, kada sam dobio i nagradu s imenom pesnika, počeo sam i ja da bivam
prisutan na tim susretima. Potom, nekoliko godina, i kao predsednik žirija za
dodelu te nagrade. Tada je najaktivniji bio načelnik Topličkog okruga Ratko
Zečević, Zeka, naš drug, koji je pisao pesme, pravnik inače, društveni radnik,
i mnogo je toga učinio da se održavaju ti susreti u čast Rada Drainca. Pa,
opet, iznova: kada su pobedili na izborima takozvani demokrati – ponovo nisam
bio „podoban“. Smenili su me, kao i oni prvi, komunisti: nisu me više pozivali!
To su naši srpski običaji. Od
petoga razreda gimnazije u Prokuplju, kada su me prvi put „nagradili“ što „širim“
demokratske ideje (a bio sam agitprop školskog komiteta i sekretar petih
razreda) i zauvek izbacili iz „politike“, pa ranih sedamdesetih kada su
prvoborci, i ostali borci, držali miting protiv mog romana Knez tame – evo, nastavlja se ista priča...
Nekada smo, trčeći ka studentskoj
menzi u ulici Zmaja Od Noćaja, kada bejaše mraz veliki, šaputali mnoge stihove,
pesničke uznosice i velikih, i onih koji to nisu bili, i naših i stranih...
Posebno, Tina Ujevića, Rastka Petrovića, Disa i Crnjanskog, Lazu Kostića, ali i
naročito roman Tomasa Vulf Pogledaj dom
svoj, anđele.[1]
Pa i Slavka Vukosavljevića, iz zbirčice Šta
ti kažeš, Marija – „bila je san kad nije bilo snova“, ili ono: „Jedan je
auto samo trubio, naizgled ništa... izgleda da sam zalud ljubio, naizgled ništa“.
Zasmejavali smo se, trčeći. A bila je u toj knjižici i pesma, bolna, o majci
koja je radosti imala, pa nikad nije, nikada baš – zapevala. Što sam pamtio!
Drainac: Ma Boheme, ili Polomljene
katarke, ili i Uobraženje, pa i Jutro pesnika, uz one genijalne zanose i
nanose Rastka Petrovića, ili neke kratke pesme, kao Razapet Hrist, pa baladna pojanja o rodnoj Toplici... to što će se
pamtiti dok traje pesništvo. I Taj modri
smeh, modri osmeh koji se pojavljuje gotovo stidljivo, ali koji u Drainčevim
pesmama često obasjava, kao da nešto zablista, i kao da doslućuje neki čudesni
dodir na putu ka utočištu.
Razbijati sebe – je li to
pesništvo? Ili je nemoć, kad već ne možeš da razbiješ mrak u društvu, u
drugima, kada je svaka vlast muka pregolema, kada glupost i primitivizam vode
kolo naokolo, kada ideje, svekolike, sleva i zdesna – zamru u pustoši...
Kako se silovito razbijao veliki
dar Drainčev. „Zašto si revolucionar?“ ali, s druge strane, i Rastko je
Petrović bio revolucionar, što i danas traje. Kao i uvek što će. Nije se
razbijao. Ne treba zaboraviti čuveni Drainčev stih: „Ja nikome ne mogu da budem
zastava“. Zašto je to napisao, treba i o tome razmišljati.
Kada sam, poslednji put, ipak,
sačinjavao izbor iz dela Drainčevoga, a kao „ispomoć“ u prihvatanju pesnika –
unosio u neke, izvesne, meni drage rečenice i smislove drugih tvoraca, bilo je
to po ovom redosledu: Pred eksplozijom jedne zore, U znaku Uobraženja, U Hipnosu,
Na putu bez Boga, Kako promeniti svet, Nepomirljivi Drainac (kao polemičar i
kritičar)...
I bivalo mi je, moram priznati,
nekako žao, da kažem to na način starinski, naših dedova ili očeva, kada sam
pročitavao njegove „raspre“ sa Tinom Ujevićem, iz razloga ovoga: koliko je
pesnik Leleka sebra – bio nadmoćan.
Pa i osion povremeno, kao da se zabavlja sa neodraslim dovoljno.
Ipak, Drainac je naše gore list,
po svemu, kako se to može reći. Pa je njegova sudbina pesnička drukčija posve
negoli, primerice, Crnjanskova ili Dučićeva. Od kojih nije bio manje darovit.
Bio je slobodnija, smionija ličnost negoli oni. Bio je hrabriji uvek, muškiji,
i umeo je i sa ženama, verovatno su ga volele, a on nije folirao pišući
ljubavne pesme. U njega nije bilo pizdunskoga smoga i zamotaja, niti onih
našminkanih lutaka i voštanih poljubaca...
„Književne novine“,
januar-februar 2016.
Нема коментара:
Постави коментар