Nemačko-ruski slučaj i Anđeo uništenja
U velikih je naroda, Rusa i Nemaca osobito, došlo
do izražaja ono, biblijski sročeno, i kroz vekove iskazivano i na drastične
načine: Anđeo uništenja, koji prebrzo
hoće promene i neštedimice, bezglavo često, žuri na kraju, i smrti, iako u isto
vreme to poriče. Filosofska misao, a umetnička najsugestivnije ubedljivije, to
su otkrivale kroz vekove. To je bila i ona, kobna na izgled, tačka otpora, na
kojoj su se sučeljavali i razdvajali najveći duhovi ovih naroda. I drugih,
manjih takođe, iako se to pokazivalo u posve drukčijim estetičkim ravnima. Kod
Francuza je, Dekartovo gotovo i pravilo odnašanja – Jasnost i razgovetnost, skrivalo i one tajne, zabranjene predele
snovnosti i mašte, u čemu je, u modernim dobima, najprirodniji put bio –
omogućen, u prizivanju i svojatanju Apsurda! U Britaniji je samo Irski sindrom imao doticaje sa
biblijskim, neukrotivim i ubojitim objavama toga Anđela uništenja, koji grabi
stalno unapred, i u nezadovoljstvu realnostima, društvenim i ličnim kretanjima
pojedinaca i naroda, hoće što pre do kraja, i što pre do uništenja, a u
podsvesti i zna da ja to put pogibije i da ga treba negirati, iako je ona sila,
tajna i neuništiva, uvek jača, i uvek pobeđuje. Što je i delo Dostojevskoga
tako ubedljivo pokazivalo i u Braći
Karamazovima i u Zlim dusima. I na toj tački razvoja
sukobili su se Nemci, verovatno za vazda. Na jednoj su strani Vagner i Niče, i
uz genija Helderlina, pa i Šlegela, a na drugoj Gete i svekolika potonja duhovnost,
koja je i veštačkim putem, pokušavala da negira iracionalni duh velikih
preokreta, kao i prirodno kretanja i raznolika Obretenija u vremenu. Naravno da su se i Niče i Helderlin slomili
kao fizička bića, ali je Vagner izdržao kao ona vrsta nadahnutosti iz koje se,
i kojom, rađa večita pobuna modernoga ljudskoga bića, nikada na sviklog na
dosadu i čamovanje u svakidašnjici, bez obzira i uprkos tome čak, iako je uz
bogatstvo proživljavanja. Ima ona jača sila, ona večita tajna, koja i um
ljudski preokupira i vuče ga u nezemaljske prostore i da otkriva nepoznato,
jureći ka svršetku, a iza čega nema ništa! Samo se nastavlja litanija kroz
vekove!
Umetnost je to umela i da oseti i da pokaže, bar
za one koji imaju čime da shvate i da čuju i da pročitaju. Što su i biblijski
proroci tako jasno rekli.
U neznanju i u neprihvatanju te vrste duhovnosti
rađaju se i otrov i izopačenost ljudska. Tvoraštvo je uvek bilo izlaz. Ima li
prosvetljenja? Ima, baš u tome dok se tvorački znaci obeležavaju, uprkos
otporima društva.
Jevrejski
je sindrom zaista
inteligentno zapisao i smislio ono što se već naziralo kroz dotadašnju
istorijsku priču pojedinihnaroda, a što je postajalo glasnost i duhovnost –
obeležavanu naročito u epskomstvaralaštvu. Tako su stupali na scenu i Prometej
i Lucifer, uz nastavljače a smerne stanovnike Planete – Kana i Avelja. Misija u
izvođenju epskoga pesništva i u senkama Gilgameša ili Zoroastre, kao uostalom u
svih naroda prilikom opismenjavanja i vaspitnog progledanja koje nije bilo samo
uz bajke(kao vrstu obožavanja i laži i neizbežne čamotinje) ukazivalo je
napaćenom već ljudskom rodu, da se mora otimati iz stega potlačenosti i
utamničenja – samo putem pobuna. Ako hoće pravo na slobodan život i
nezavisnost. Slobodan izvor cilja a nikada ne ostvaren kroz minule vekove – evo
lozinske a kojom su i bila prouzrokovana tolika stradanja u istoriji
čovečanstva.. Čak i ona u izvedbama obeskorenjenika i gotovo manijačkih
zloupotreba neostvarenih ličnosti, koje su u pometnjama naroda i mogle – da
preuzimaju uloge vođa ili izabranika.
Odavno je poznata i ona Jevrejska uzdanica pomalo:
kako narod kazuje svoja predanja tako ga ona i oblikuju. Još uvek, to je i
srpska priča. Kako su čobani i sluge, ili i besprizorni, postajali vođe –
poznato je.
Đavolji
put
Sluge i čobani kod Hanana, pradavnih, hteli su i
sami da gospodare, a što i jeste ljudski poriv, normalan. Anđeo uništenja hoće
što pre da uzme sve i ima sve i tako srljajući gore on propada sve niže. Što je
poznata azbuka u istoriji svakoga naroda, a danas, u 21 veku, i muka i nevolja
onih koji bi tek da stanu i na tu stazu iako im vele osioni i podrugljivi,
stariji, iživljeni, da je to Đavolji Put.
Iako je baš najljudskiji, oduvek.
Samo duh i u ugnjetenosti – pomaže pojedincu i
narodu da se visko uzdignu. Svako otkriće i značajno ostvarenje imaju svoju
cenu i ona se skupo plaća. To se može sagledavati u pustolovinama svakoga
naroda. Kada se citira Niče u ovakvim itzvođenjima: “Mi posedujemo umetnost da
ne bismo stradali od istine“ – to je i ona varka iz koje se javlja glas već
pomračenoga uma. To je i ono: kada individua nema više kud, kada se nije našla
i snašla, kada su sve perspektive zamračene ili obojene posve crnim bojama.
Bolest je već došla po svoje. Anđeo se uništenja tu nije do kraja ostvarivao:
jer on hoće i da proživi sva blaga zemaljska, da se raduje i da biva
oduševljen, i da senčuči povremeno, a onda, i sam, doslućuje ponor, u sebi
prvo, i put na kraju koji već satire i nadu i veru da može biti drukčije.
Helderlin je, na primer, umeo da proživljava veličanstvene časove zemaljskoga
života, i svakolikoga blaga u njemu, i da blagosilja to, uzvikujući : Ja sam
došao da slavim! Niče nije imao čime da tako nešto oseti i njegova je vizija sa
Zaratustrom bila ona ukleta, iako
sjajno ostvarivana, pitanja Pada, ono nebesko letenje Čoveka koji nema krila.
Taj jad i nedostojanstvenost tako velikoga pesnika i filosofa, prerano ko zna
kojom boljkom otkinutog sa drveta života!
Gete je proglašen za svetskog mudraca i velikog
Olimpljanina – jer je shvatio svu pogubnost onoga Anđela Uništenja, ako mu se
ljudsko biće poda do kraja i bez rezerve. Tu više nema spasa! Mogao je Vagner
da se spasava i da odahne: ali to je muzika i sfera nezemaljska, onaj
veličanstveni i ukleti let do beskrajnosti, a bez posledica i plaćanja visoke
cene, bar na izgled. Nju su najskuplje plaćali mali ljudi, one ličnosti koje je
oduševljavala Vagnerova muzika ali je bila i prejaka za njih, pa umesto da ih
je uzdizala ona ih je porobljavala i uništavala, jer su padali u vrste zanosa
koji je padavičarski, besvestan, i u komi je vodio ka ludilu. Što je tolike
fašističke glaveštine vodilo i u strahovite zločine i u opustošenja ili
životinjizam.
Gete je sve to, izgleda, shvatio, spoznao. Zato se
i tako, i toliko, gotovo celoga života, podužeg, zanosio ili više zabavljao
sudbinom Fausta!
Geteova pripadnost životu je bez otpora i bez one
stvaralačke strasti za promenom. To je logika i njegova i Faustova: čovek
prihvata samo ono što mu godi i laska! Ili logika političara – tičara: “Drugome
bi trebalo saopštavati samo ono što on može da prihvati“. Koje li i bednosti za
velikog pesnika ako se prihvati.
Bilo je i to posve normalno da je Olimpljanin
kazivao Ekermanu i to: Moje se vreme
distanciralo od mene. Jer se ono neminovno, iskonsko kretanje i svekolike
svetlosnice u njemu, bure i bune, čudestva i prirodna čaranja – odvijalo van
Geteovih, uštogljenih, vešto nijansiranih, bezazleno staračkih ponašanja, i
odnosa.
Ono što će se pominjati i u vekovima iza nas, a
što je istinita priča o tvorcu Fausta
pomalo je i iznudjeno iako je i posve tačno. I ovo, što zapisa i Valter
Benjamin: “Gete je u sebi sistematski i opravdano otkrio i razvio otpor
protiv...istorije i politike svoga naroda, a taj otpor, njegov, potekao je iz
njegovog najdubljeg, unutrašnjeg bića“. O, ne! Nije baš tako. Nego je ovo
jevrejska logika, kukavička kao i Geteova: opravdanje za čoveka koji nije
shvatio ni istoriju ni politiku svoga naroda, onu neminovnost promena i
neizmernu strast u želji, iracionalnom već naboju, Nemaca – da se šire da idu
na Istok, da je za takav duh uvek premalo prostora.
To što se viorilo i kao imaginarna zastava i u
delima Ničea i Helderlina, a što će nadahnjivati i mladoga Tomasa Mana, i
Gofrida Bena, naravno. To što se ničim, i nikada verovatno, ne može nasilno
suzbijati. To je ono isto a što su nedavni događaji, krajem dvadesetoga veka,
izveli na scenu buntovne mlade Nemce, a štampa je komentarisala i uz
zluradnost: kako, evo, ponovo, marširaju aveti!
Iako je to bio udeo onoga duha nemačkoga,
nesmajničkog i večito uzburkanog a koji je i u podsvesti imao imaginarne
tragove puta ka Istoku i u Heladu, u beskraj. Što će opevati, sjajno,
Helderlin, a što će se, tako često, nahoditi i u delima Tomasa Mana, onim koja
su inspirisana pre svega Dostojevskim, a čiji će buntovni iskorak autor Doktora Faustusa, upravo uz naklonost i poklonjenje Geteovih shvatanja i
“mudrostima“, inteligentno prikrivati i u metaforama pokazivati kao Ljupkost!
Kako bi, verovatno negde i u sebi “provaljen“,
“pobesneo“ u Americi, dok trajaše Drugi svetski rat, i u obračunu sa onom
neizmernom i večitom energijom promene i obnavljanja svega, sav svoj i “jad“
sručio na nejačka pleća Fridriha Ničea, odavno izgnanog u nepostojanje, i uz
voljenu “Nemačku crvenih obraza od stida“, te po Benu – “Nemačke događaje“ i
izvitoperavao – pa se i sudbina genijalnog umetnika, muzičke provinijencije,
Adrijana Leverkina, pričinjala i kao bolesnička. A nije to!
Poodavno sam, početkom sedamdesetih godina i u
eseju Džentlmen s podrugljivom
fizionomijom(objavljenom u Letopisu Matice srpske, mislim 1974.) ispisivao
taj i slučaj: koliko je, i kako, junak Braće
Karamazova, Ivan, pretvoren u Nemca i genija Adrijana Leverkina, i koliko
se, opet, Man strašio Istočne Sfinge, pa je svoga heroja, i uz uzdržanost pred
nekim nevidljivim a stalno prisutnim Geteovim pogledom – Adrijan Leverkin
postajao ono što mora biti i ludačko! Uz Ivanova iskušavanja đavolskoga u
čoveku – kako je sve dozvoljeno, i
kako se mora i može zagaziti i u krv, a zarad ideja preobražaja i buduće sreće
čovečanstva, kod Manovog heroja već
dekadencije to se uzima i kao ludost ili se, po Geteovom običaju, pretvara u ljupkosti i
kao fantastične đavolijade odnosno igrarije. Na toj se dalekosežnoj i
iracionalnoj a dubinskoj ravni, ipak, razdvajala i podvojila nemačka umetnost,
ali i filosofska misao, kao i društvena
to jest i politička misija tog naroda. I ne može se to ničim skrivati. Ono što
se večno obnavlja uvek će i zatrajati i naći ko zna kakve pukotine u razvoju
čoveka i nacije i probiće zidove realnosti.
Tako je i unutrašnje biće Geteovo bilo i nasilnim
putem, tempiranom svesnošću i tekućim potrebama – podređeno onom višem,
univerzalnom kodu – stvaralačkom impulsu koji je uvek nadmoćan. Da li je tvorac
i Fausta bivao svestan kako se zarad
politike i opsednut trezvenošću, ovde, u ovakvim slučajevima i opredeljenjima,
izdvaja iz umetničkoga sveta i biva nuždena slika i prilika u liku ministra,
reda, zakona i uprave?
Tako je Johan Volfgang i mogao da priča i ove
priče: “Zapravo niko nije u stanju da nešto nauči iz istorije, jer se ona samo
sastoji od mase ludosti nepodopština“ – a što priliči nezrelim tvorcima oblika.
Što i jeste nerazumevanje biblijskoga koda, ali nije ni u stilu i skladu sa
helenskim poimanjem razvića zajednice.
Nema, dakle, stvaralačkih kontinuiteta kod Getea
niti onoga večnoga, obnoviteljskog i graditeljskoga, a što je krasilo nemačku
duhovnost, filosofsku i osobito književnu, i u Helderlinu i u Ničeu(dok nije
počeo da klizi niz provaliju imaginarnoga) sve do Bena... ali i danas,
verovatno, u novom milenijumu taj se duh ponegde izdvaja i hoće svoje...
Primereno je da se u tom slučaju pominje i Kjerkegor, koji je još kao student u
Nemačkoj i osetio i shvatio ovu neophodnost: “Život se, ipak, i živi s pogledom
unatrag, ali se samo tako i moće razumeti.“ Što Johan Volfgang nije, kao
prihvaćena državotvorna figura, ni hteo, možda, da shvati. Najmanje da
prihvati!
Kada danas moderni tumači Getea i Fausta upotrebljavaju
i novi diskurs, u modi što je, kako bi označili da se Faust podredio i
Luciferu, oni to koriste i da pisca nekada kultnoga romana Jadi mladoga Vertera prevedu u pomodni a ne moderni diskonuitet,
kojim se razvoj duhovnosti u civilizaciji sve više premešta u tekuće oznake
kretanja u vremenu. Tako i Manfred Osten u eseju Sve je velociferski, Faust i ubrzano vreme, nagoveštava kako je
Geteov Mefisto vidovito osetio “proterivanje iz raja“ kao gotovo formulu po
kojoj se događa budućnost. Ono –
“Njemu sudbina duh je dala
što neobuzdan hrli u daljine
i čija težnja zahuktala
ovozemaljska previđa miline“.
Tu može biti reč o modernom diskonuitetu samo u
ovom slučaju: Geteova opredeljenja za bezbolna i previše ljupka očaranja nejasnostima, nalik na gatalice što ih je helenska
Sfinga podarila naročito neobrazovanom sloju dvonožaca.
Moguć je,
međutim, i otkrivalački Geteov oslepeli Faust a u predviđanju budućih događaja,
koje su vrlo jasno konstruisali i obeležili Marks i Engels u Komunističkom manifestu, “polazeći od
kapitalističkog načina proizvodnje svojstven buržoaziji, kao “večnu sigurnost i
večno kretanje“. Pa se tu citira ovo: “Buržoazija ne može da egzistira bez
neprekidnog revolucionisanja proizvodnih sredstava, a to znači sveukupnih
društvenih odnosa... Neprestana menjanja načina proizvodnje, neprekidno
uzdrmavanje svih društvenih odnosa i stanja, vačna sigurnost i večno kretanje,
to su momenti po kojima se buržoaska epoha razlikuje od svih ranijih. Sva
okoštala zarđala stanja sa svojim starinskim predstavama i pogledima počinju da
se rastaču; sva novostvorena stanja zastarevaju i pre nego što stignu da se
okoštaju. Sve naoko trajno i postojeće se isparava...“
Brzina koja danas porobljava čoveka! Ali to i nije
samo buržoaska osobenost, nego je zahvatila svekoliki svet, i nerazvijene i
visoko razvijene zemlje. Opšta utrka. Sadašnji teror informacionih sistema nije
samo zahuktao nego upravo poništava i eliminiše svaku vrstu neposrednih
proživljaja, kao i ideje nezavisnosti. Gete i njegov Mefisto na najlakši način,
bezbolno, preleću i daljine i visine, zabavljajući se, što je najlakše, a to je
ubijalo Ničea ili Helderlina – koji su takve uzlete mašte skupo platili. Grčka
mitologija i Zevs trebalo bi da se svojataju i tumače kao u pesništvu
Kavafijevom: ono što je iz mitološke svesti moglo da opstane u ravni
metafizičke opcije a koju je, kako citirah Helderlina, velika umetnost umela i
mogla da prepozna i doživi...
Bolest
brzine i ona opasna i
opsesivna želja za samouništenjem, koju Anđeo Samouništenja večno prenosi kako
rekoh – toliko je sugestivno prokazivana u Braći
Karamazovima da u nekim trenucima
deluje i pogubno i traumno. Ili još drastičnije u duhovnom nastavku toga romana
a u kopiji zapadnoevropske pustolovine čoveka i sveta, u Doktoru Faustusu, gde je misija toga Anđela posve ogoljena i
obogaljena, navodno i zbog fašističke provale mrka i bezumlja, a gde je, možda
i tendenciozno, Tomas Man pokušavao da tragičnu ličnost Ničeovu uvrsti, i bez
muzike Vagnerove, u poklonike zla i pometnje. Sve u službi vremena, i u
lagodnosti ispisivanja toga velikoga romana, u Americi, i u lažnoj demokratiji,
iako je duboka povređenost u sjajnome piscu verovatno i morala da plaća tako
preskup danak i u prosutoj krvi Drugoga svetskoga rata i u vlastitim duhovnim
samomučenjima. Preteško je breme, oduvek bivalo, kada je trebalo zagospodariti
vlastitom sudbinom a nemoguće i opako ako se to želi da se i nacija podredi
takvom naumu.
Kontinuiteti i preobražaji, stvari i pojave, ideje
i ličnosti, samim tim i preobraćanja uz ideje i u kontinuitetima – trebalo bi
razumevati i spoznavati kao njih u
nihovom vremenu, dok se ono više, i
kao univerzalni kod – pretače iz izvora prošlosti i utiče u izvore sadašnjosti,
pa još i dalje, kao prerastanje i stanja svesti, i formiranje novih oblika u
smislu i stilu dalje nadgradnje, u preoblikovanju i obnavljanju onoga
materijala i duhovnosti ali ne više iste i istoga...
Noć uobrazilje i nestrpljenje, prenagljenost i
svekolika brzina razvoja društva, a što je i Niče video u Veseloj nauci “kao mašinu koja je stalno u pokretu“ nikada i nikako
ne može da salomi onaj večiti Duh Samouništenja – jer se on stalno menja i
obnavlja. Pojavljuje se iznenadno i jeste Duh Otkrivenja!
To je i ono što Gete nije razumevao, ili mu u
ondašnjem vremenu to nije moglo biti dostupno. To što je Gete zaveštavao
budućim generacijama u Maksimama i
refleksijama – nije nikome od koristi. Ovo: “Svi odnosi među stvarima
istiniti su. Zabluda je jedino u čoveku. Kod njega ništa nije istinito osim da
greši i da ne ume pronaći odgovarajući odnos prema sebi, drugima i stvarima!“
Međutim, oni koji su takav odnos “pronalazili“ to jest više ga osećali i
proživljavali – bivali su stradalnici u svom rodu i narodu. Gete je uživao kao
bonvivan i prirodno je da su mu strana ona umetnička, večita, pobunjenička
stranstvovanja i sukobi sa stvarnošću i zajednicom.
Jedino je muzika mogla i imala čime da “Prosvetli
moga srca glad!“
Ali i ona čudesna prirodna čaranja, koja jesu i
blagodatna i u opsesivnoj vezi sa pesništvom. Što je i u Geteovim pesničkim
pregnićima potapalo svest lepote i u začaranosti, čak i kada nema kretanja, a
samim tim ni vremena, i čime se ubija onaj u Blašara prepoznatljiv “iznenada
obasjan reljef psihe“, kao vrhunski čas pesništva.
I Niče je bio u pravu, kada je kazivao, da sa
Geteom u prirodi – mi vidimo veliko sredstvo umirenja za dušu modernoga čoveka.
Iako se možda samo kroz muziku i može smiriti naša neobuzdanost i ona pomalo
despotska sklonost, i Bodlerova, ne samo za Idealom nego i za neograničem. Iako
Gete kao da nije shvatio, niti hteo, sudbinu Bajronovu, kome – zbog
“neobuzdanosti“ život mu i pesništvo behu “određeni“ – sklonošću ka
neograničenosti!
O, ne! Upravo je Bodlerova despotska sklonost ka
Idealu, i uz Puškinovu svetu tugu na
licima pesničkim i izabranika drugih, kao i uz znake drukčije, Demijanske u
Hesea, i uz Helderlinov Put na Istok, ili Vagnerove uvertire, bio obeležen i
Bajronov put u Grčku gde se hije bitka za oslobođenjem naroda i gde se, možda,
obnavlja civilizacija... Gospodin Johan Volfgang, i u funkciji ministra, nije
to mogao da razume, ali ni da prihvati.
Religijski
kod
Bio je to, veli se i u istoriji crkve ali i
stvarnosnoj – “apokaliptički događaj“, onaj, nimalo naivan, kako danas vole da
kažu izvesne “naučne usedelice“, nego upravo u stilu i proživljavaju “čuda“,
onako kako se i može izjaviti u revolucionarnoj odredbi: “Neću da ustuknem!“
Jer je, verovatno, kao i Jovan Bogoslov – Luter baš doživeo preobražaj. Možda
kao i Savle a potonji Pavle.
Tu se sada nameće zaista novo pitanje i sa
dalekosežnim dejstvom i tendencioznim usmerenjem. Ovo: da li mi danas i grešimo
ako pomišljamo da su i Savle, kao i Luter, i u nekoj pomalo iracionalnoj ravni
– a zarad civilizacijskoga puta napred – bili i predodređeni, iznuđeni pomalo,
da učine ono što jesu i čime se sada, ali i zauvek, označavaju i kao temelji
Duha Progresa. Jesu li i oni bili u smislu i u stilu Noja, Jova i sličnih,
biblijskih metafora?
Njihova snaga, verujem, bila je u punom doživljaju
onoga osećanja kosmičke energije što ih je, i odjednom, izbavilo iz svakidašnje
čamotinje, iz bezverja, iz žabokrečina, pa su podigli glave jer se misao, uz to
čudesno proživljavanje energije svetlosti, naglo, uspravila. Čime će se,
naravno, uspravljati već vekovima, istorija razvoja svekolikih naroda na
planeti.
Pa, onda se njima i može poverovati.
I sada se postavlja ono suštanstveno pitanje koje
posebno Lutera čini ili osobenjakom ili izdvojenikom, onim ljudskim stvorom
kome je nešto, ipak, smetalo da bude širok, plemenit i čovek ljubavi za druge.
Njegova mržnja na Jevreje , opaka, kao i na papino nasleđivanje ili na Rim kao
kurvanjsku jazbinu, to jest Vatikan danas, odakle potiče?
Da li je ta mržnja iz razloga prostoga i
očiglednoga: utemeljenost i rimokatolicizma je ponikla u nacrtima i
simetrijama, u kanonskim određenjima upravo rane jevrejske opcije. Bez koje i
ne bi bilo hrišćanstva, ali ni islamskih doslednosti u propovedanju svetlosti.
Odatle je onaj uzbudljivi, dragoceni i srećni čas uzdignuća Luterovoga tako
visoko porastao: “Sigurno je da ne postoji posrednik između čoveka i Boga!“ To
ke sjajna vizija i objava ljudske slobode i nezavisnosti.
Odakle, dakle, u Luteru potonja mržnja i na niži
sloj čovečanstva, na radnike i seljake, na robove? Ta pakosna i nedostojna
čoveka visoka ranga – omađijanost gotovo mržnjom, bolesničkoga je kova. Ona
jeste i veliki greh Luterov. Pobunjenički sloj upravo i u takozvanim nižim
klasama društva, od robova, seljaka do radnika, jeste i ona udarna igla ili
iskra koja zapaljuje vatre u otporima protiv zla i nepravde.
Ako je Rim na pogrešan način tumačio i prihvatao
misiju Hristovu – zar su Jevreji i za to krivci? Luterova opsednutost đavolom,
a koga je video i u svim vrstama nižih slojeva društva, naopaka je i
primitivna. On koji je osetio da je naša veza sa Bogom bez posrednika, i u
vlastitoj viziji, kako je mogao da vidi đavola izvan ljudskoga stvora? Ono što
je samo u nama i naš je problem: Ljudska muka i izbavljenje u isti mah.
Ta Luterova omrznutost na đavole u drugima a ne u
sebi, postojala je, vekovima, sinonim ili baš ona pogubna, lažna uglavnom,
sveštenička vizija, kojom se uspavljuje i zbunjuje neobrazovani svet. Ona čak
kao da i nalikuje na papinska plaćanja grehova, to jest na ono licemerno i već
ritualno ili pozorišno pomalo očišćenje – možeš da učiniš zlo a potom platiš
koliko košta i tada si čist. Slobodan! Nastavi i dalje, po istom receptu...
Ali, postoji druga etička i duhovne ravan. U tebi,
u sebi, u nama: to je trauma i bol ili strašna patnja, zavisno od učinjenoga
dela, i to počinje da razara dušu i um, a onda se telo, kao upotrebljen
materijal, samo razara. To je jače od svakih vrsta kanonskih odrednica i opraštanja
grehova. I u tome je svekolika muka čovekova...
Postoje
li staze i ka večnosti?
Poslednjih godina, naročito s kraja dvadesetoga
veka, i u devedesetim, u vremenu mučnom, teškom, naopakom često, mnoge su
prijateljice, u raznim vrstama druženja, nekako zavetno i uz izvestan emotivni
polet – hitale ka manastirima, i u Srbiji i Crnoj Gori, kao da osećaju i neko
smirenje i spokoj. Donosile su i razne knjige, ili tek knjižice o molitvama,
iskušenjima, ali i o spasenju mnogih, izgubljenih duša. Koje su se “izlečile“
baš u tim manastirima.
Što je i moguće, pomišljao sam, ako se u nama
oseti i taj nezemaljski, tajni dodir sa onom energijom kosmičkih čestica koje
su – verovao sam – bile u času našega rođenja negde u istoj ravni, i u mestima
gde se to desilo i u kruženju tih dana, toga doba, u tom kraju. Zato i ljudska
duša, pred kraj života, i u zdravlju i u bolesti, tako žudno bi htela onamo – u
zavičajne predele.
Išao sam i ja, i sa njima, i sa drugima, u
manastire. Jednom, i u Tuman, kod Oca Tadeja, kako su uz šapate, kazivale
usamljene, posvećene žene. Nekolike su od njih imale i knjižicu Pouke oca Tadeja, i na početku ono što
je moglo i da ih smiri: nagrada
besplatnom blagodati i uz anđeosku naklonost onom zagonetnom putu – kako se
prelazi u večnost.
U tim Poukama ima već na drugoj strani ono što je
smisleno: “Treba da se opustš. Ne uzimaj previše na sebe brige ovoga sveta, već
čuvaj svoj mir i živi sa Bogom. Neka ide kako ide...“
Tadej koji je imao sreću da, nakon svršetka
zanatsko-trgovačke škole – završi i Ikonografsku u Rakovici, putovao je, to
jest, proživeo mnoge godine u zlosrećnim, srpskim vremenima, i u Srbijici, na
Svetoj Gori, posebno i u Pećkoj Patrijaršiji, a kao duhovnik-tragalac,
verovatno, često je “šiljan“ u više manastira, pa je, i tako, možda, postajao
baš smiren i propovednik koga su obožavali poslednjih godina. Starac patnik
koji je čuvao srce u miru, u ćutanju i tihovanju, a osetio je, kazivao je: da i
nema nikoga na svetu istinskog osim Gospoda. Niti ičeg!
Meni je bila zanimljiva njegova rana opsesija
pomalo – samoća i svirka, ljubav prema muzici i to je bila Uteha. Kao i Knjiga, kroz koju može stići Gospod i to će obradovati
dušu. Lepo je smišljeno i kazano, i to i jeste bivalo neka vrsta Sozercanja, na
putu ka Bogu. Mir i toplina ljudska, međutim, kao i blagost, krotkost i
propustljivost – u svakodnevnim mučicama ne smatraju se uzoritošću nego
slabošću i čak niskošću, i teško ih je prihvatati. U tome i počinju razdori i
nespokojstva među ljudima. Tačno se kaže – nije istina da ne možeš ni sa kim,
nego ovo, što je poučavao Tadej: “Ti sa samim sobom ne možeš!“ Što i jeste
najveći problem svakoga čoveka. Kako savladati samoga sebe!
U umetnosti je taj veliki problem čovečanstva, i
najbitniji za našu egzistenciju, vekovima već ispitivan i prokazivan, svedočen
i iskazivan. Lako se mogu poznati pisci, slikari, muzičari, kao i
interpretatori njihovi, po onome kako i šta kažu, čime misle i šta osećaju.
Umetnost, kao najbolja škola u kojoj se leči čovečanstvo, zaista i na
uzbudljive, zapamtljive, čudesne načine,
otkriva kako se i gde, i koliko, ljudsko biće, vazda ogrezlo u grehovima i u
smicalicama, u zlu i pometnji, umelo i moglo da nađe na pravom i na krivom
putu.
U načinima kako to ispoveda umetnost i onom posve
drukčijem, kako to propoveda religijski kod – razlika je, ipak, i velika i
često nepremostiva. Umetnost je, baš na čuđenje crkvenih propovednika ali i
zaglupljene filosofske ili teorijske misli, bliža izvornom Otkrivenju
hrišćanske ideje, pre svega u Jovanovom jevanđelju, nego li sama praksa
svekolikih hrišćanskih opcija. Što se čini i neverovatnim.
Upravo i u Matejevom jevanđelju, a osobito se to
potencira kod Jovana: Otpor, protivljenje i pobuna protiv zla i nepravde, jesu
osnovne poluge za budući razvoj čoveka i društva, ali i za bilo kakvu nadu u
srećne časove egzistencije. U kojima, kroz taj otpor i u neprestanoj borbi –
rađa se lepota koja spasava našu ideju i čini nas srećnim. Drugoga puta i nema.
Drukčije lepote i nema! Ono što crkva traži i čime se proslavljao i naš otac
Tadej, jedan od manje značajnih i sporednih gotovo ličnosti u plejadi zaslužnih
vaspitanika Srpske pravoslavne crkve: “Nikada ne napadati, nikada se ne
protiviti nikome“, mučiteljska je, tragična i pogibeljna činjenica u bilo kojoj
vrsti obrazovne delatnosti.
Krotke su, utučene i ponižene, večno gazili drugi,
a odatle se i rađala poniženost i povređenost, iz kojih su poticale mržnja,
zavist i pogubna, bolesnička želja, otrovna svakako, da se slabost nadoknadi –
osvetom, ili na bilo kakav drugi način, ali iz bolesničke sfere... Tako se i
plemenitost zatire. Kako biti smiren i krotak kada te nepravda satire, kada si
nemoćan bilo šta da učiniš, kako se braniti – u poniženosti. To je ono što je i
Lav Šestov pokazivao u slučaju javnih radnika, ali se na sva živa bića odnosi:
povređen i ponižen čovek, jadan u nekom stvarnosnom doživljaju, skriva se u
svoju jazbinu, leči rane i smišlja zlo: kako
da vrati udarac? Tako se zapravo stvara pakao u sebi i oko sebe.
Često sam citirao Đerđa Lukača, naročito onima
koji su ga rado negirali, rečenicu ovu: “Samo su slabe ličnosti jako
povredljive“.
Božanska
energija u nama, taj
blagosloveni čas! Veli Tadej, kako mi nismo svesni toga. Ali upravo jesmo, onda
kada se oseti i proživi taj vrhunski trenutak ozarenja i preobražaja. Kao da ni
Luter nije mogao prihvatiti to prirodno, iako retko, i izuzetno osećanje, čak i
poslanje možda baš u izabranome ljudskome biću, a moglo se, svakako dogoditi
Jevreju. Zašto onda mora ceo narod biti i kriv kada je od toga sačinio
religijski kod po kome i u kome danas, ako i u prohujalim vekovima, obitava
gotovo pola čovečanstva? Uostalom, taj naš, lični odnos prema Bogu, to
sjedinjavanje naše duše sa onim božanskim strujanjima, preobražaji u dodirima
sa kosmičkim silama, pa to i jeste Probuđenje i velika šansa čovekova da se
otme opštem besmislu i da ima čime i da promišlja kako se nije uzalud našao na
zemlji. Od te rane, prve, upravo jevrejske zamisli – potekla je i velika reka
hrišćanskoga poslanja. Ona teče i danas. Ko je nju izokretao, Jevreji ili
Hrišćani?
Ili je Luter možda shvatio, pa se i sam ustrašio,
ali ovoga puta zauvek, i nije taj strahmogao ničim da skrije ako ne već i da ga
preobrazi ili savlada, ovo: Jovanovo Otkrivenje,
jednom i zauvek, i nepogrešivo, propoveda i ustvrđuje činjenicu i zastrašujuću
gotovo: nema sreće, nema puta napred, nema progresa bez stalnoga žrtvovanja,
bez stradanja dakle, ali zato se ne dobija večni život na nebesima, nego
spomenik na zemlji, i naravno – žrtvovani
postaje heroj, ali kao stradalnik!
Umni ljudi tokom prohujalih vekova shvatili su tu
istinu. Sozercanjem, dakako. Zato i ima veliki broj posvećenika, pre svega
samotnika i filosofa, propovednika, pa i crkvenih dostojanstvenika, koji su
mogli to lako i da ispovedaju ali teže je bilo – žrtvovati se u realnosti. Kako
činiše toliki izabranici u istoriji ljudskoga roda, vođi ustanaka i
revolucionari, mislioci i naučnici, od Sokrata ili Aleksandra Velikoga ili
Galileja ili još mnogih, u svakome nraodu osobitih ličnosti, a čijim se
spomenicima ponose naraštaji koji stižu na scenu.
Večnoga života ima samo tako! I ima ga, pre svega,
u samom naumu i činjenju da se postigne i učini zamišljeno delo. Ima ga, zato,
naročito, u umetničkim činovima i zato je velika sreća i ushićenost umetnika
dok tvore oblike i put ka delu, a čim se to okonča, opet, ima i gorkosti i
nezadovoljstva: nije to ono pravo, moglo
je bolje i možda drukčije! Pa, iznova se sve pokreće i um začinje nove
varijacije i na istu, večnu temu: kako osvojiti ili ostvariti i ono što je
skriveno u tajni, a što jeste put ka Bogu, ili baš On, lično? Jer istina,
naravno, samo tako i oslobađa!
Nije slučajno, dabome, svekolika javnost i
poodavno uzela sebi za primer veličine i spoznanja sveta ova dva svetska
velikana, Šekspira i Getea, ili i Dantea, povremeno, a oni predstavljaju tek
pola puta u traganju za tajnom i smislom života. Šekspirove krvave igre i
oneobičavanja, stvarnosna zamotavanja i intrige, zablude i laži, pučke
zavrzlame i očitovanja realnih zbivanja, uz humorne dosetke ili kao zagonetne
smicalice pojedinaca, postajali su i u modernim vremenima i pozorištarije i
cirkusna izvođenja, i zavođenja, kojima se zabavlja pučanstvo. Od toga su
mediokriteti sačinili status i nivo veličine!
Kao i od Geteovih, starmalih istina i
svakodnevnica, koje je ovaj veleumni i inteligentni bonvivan, u časovima
dokolice i dosade – skupljao, zbirao i ovekovečio – pa se i danas to uzima kao
poslovica i za sve narode, kao i individue osobito. I nigde tu teg ne preteže
na večnoj vagi: ovo je dobro a ovo nije, ovde se može a ovde ne može. Ovaj put
je siguran a onaj drugi nije. Nema tu iznenađenja, a Faust ili Mefisto su
šahovske figure u živoj varijanti “Sicilijanske odbrane“ pa se pomeraju kako to
situacija nalaže. Nema sumnje, toliko stvarnosnih činjenica kao istina ima u
svemu tome, ali nema iznenađenja, nema odušaka, nema tajne...
Danteov je Pakao,
a još više Čistilište i Raj, ona zabavna literarna forma u koju
se vešto udeva svakodašnja priča o dobru i zlu, i u čemu nema, takođe, niti
velikih otkrića, niti iznenađenja, niti one duhovne ali umetničke, višeslojne i
zagonetne dubine, u kojoj se možda i skriva tajna stvaranja, vere, nade, i
božanskoga poslanja. Ono što su doslućivali, i ugrožavajući sopstvene živote, i
Helderlin na primer, i Niče, a posebno Fjodor Mihailovič – večno tragajući za smirenjem
i istinom koja opušta ili oslobađa ljudsku zajednicu, i pojedinca. Jer je
proživeo sudbinski udes na putu ka Bogu, u kome se, možda, i nahodi ono za čim
čovek večno i žudi i bori se i umire – kako bi bio i zadovoljan ako ne i
srećan.
Jevrejska je logika ili inteligentno stvorena
biblijska povesnica, umela i imala čime, naravno, da izatka tu večnu i
molitvenu, zanosno kićenu kroz vekove, bar naizgled istinu života: to je ideja, simbol, poslanje a u viziji i
misiji Hristovoj. Nju, ogoljenu i uz patetični vokativ i nanos, i uz gotovo
ostrašćenost i pobunu, izgovara Jovan Bogoslov u Otkrivenju, i od toga nema više! Iako je takvo poslanje za
svekoliko čovečanstvo baš pogubno ili uz negativni odjek: samo onaj koji ima
snage i dara, i ima čime, dostojan je da uživa i da oset blagodat, ako poveruje
u sebe i ono što čini na putu i u traženju sreće – dok nas ogreva sjajnost
sunčevoga i nebeskoga, tako blagoslovenoga i nama malo dokučivoga kretanja u
večnosti.
Ne mogu, velim, ni narodi ni pojedinci, da budu
krivi zbog usuda višega – što je nekima teško a drugima lakše da prožive svoj hudi
vek. Tragaoci za smislom života najmanje su krivci za bilo čije sudbine ili za
svakodašnje nesreće i gladi koje, i neminovno, sleduju u egzistencijalnim
mukama svakoga ponaosob.
Opšta nesreća(ili nesreće), i stiže onda kada
bogati i osioni, svemoćni u svojim očima, hoće da zavladaju nad svima, jer nisu
samo sebe spoznali – pa ne znaju da je to uvek najveći problem čoveka, i svih,
zajednica takođe, i onda se zgomilava zlo. Ono se mora probiti na bilo koji
način, i tako počinju razdori, pometnje i ratovi, a pobune su prirodan korak,
zatim, kako bi u napaćenosti bar jednom moglo biti i bolje. Otpori su jedina
nada i šansa da se i zlu stane “nogom za vrat“, kako bi se moglo kazati i poslovično.
I šta sada tu, primerice, traži i hoće naš mali
Tadej, jedan od milionitih vaspitača zalutalih, izgubljenih, zapuštenih
ljudskih duša? On, i sam zalutao, hoće da pomogne. I tu je religija zaista
mogla mnogo da učini. Koliko je Srpska pravoslavna crkva, u vekovima ropstva
osobito, pomogla da se održi i usmeri ovaj narod! Propovednik koji zamenjuje
svoju ličnost za crkvu i ima pravo da to čini – ako je poverovao u istinu.
Koliko se, na primer, izmučio grof Tolstoj dok je
ispisivao zlu sudbinu, ali i srećne uspone Ane Karenjine, pa je zato i pisao –
da više ona nego li on, sam autor, piše to delo. Iako je bio pomalo ostrašćeni
mrzitelj na rušioce braka, pa je i uz povremenu nelagodu karakterisao postupke,
i impulse duševne, i Ane Karenjine i grofa Vronskoga. On je imao snage da to
prikrije i nadoknadi velikim darom ali, pre svega, željom i voljom da se
otkrije put istine i u zabranjenoj ljubavi. Iako zabranjena ljubav ne postoji,
sem u babarogaškim pričama i u doktrinarnim bukvarima...
Pominjem sve ovo, kao i velike pisce sveta, uz
malenoga ali dobrog, smirenoga starca, oca Tadeja, kako ga videh, jednom, u
manastiru. On je verovao u ono što i čini. Svekolike mučice u njegovom životu
kao da je bio i prevazišao. Da li je baš? Je li mogao da savlada đavolčića u
sebi? Oni koji pominju, neprestano, toga dvojnika našega i brata anđeoskog,
znači da su u neprestanom druženju sa njim. Možda i pomireni, što je dobro.
Opet se sećam Pasternaka i one sjajne pesme, posvećene, pisao je, učitelju –
pesniku Valeriju Brjusovu, a odnosi se i na Hamleta, to jest lično Viljema
Velikoga, tvorca genijalnih drama.
Ono sjajno u pesmi, tek malo stihova a koji i sve
kažu i sve objašnjavaju. Koji su najbolja definicija celokupnoga Šekspirovog
stvaralaštva, bolja nego li sve obimne knjige o ovom – zarad stvranosnih
običaja stalno proglašavanom najvećem piscu sveta. Uostalom, ta igra oko i sa
Šekspirom još, jeste inteligentno smišljeno, i kao pečatom potvrđeno englesko
zaveštanje budućnosti, u kojoj se(u kome se zapravo) potcenjuje velika umetnost
a umesto nje – nagrađuje i veliča osrednjost i skarednost u vidu stereotipa i
zabavljanja na najniži način, a što ga otelovljava niskost i zavrzlame Agate
Kristi, toga i jednog a neizbežnog kiča...
Ali Viljem, evo ga u Pasternakovoj viziji: veli
pesnik Doktora Živaga ovako: A možda
i jeste sav Šekspir u tome – Ono dok se,
i što se, Hamlet, sa svojom senkom bori. Ili brblja! I u tome i jeste
problem a ne izvikanoj paroli mediokriteta: Biti ili ne biti, pitanje je sad.
Bože moj, malešnik otac Tadej. Zavodnik koji je
umeo da posvećuje tolike zbunjene, zabrinute, izgubljene duše. Poukama “Misleni
haos je stanje padših duhova(demona, duhova koji su otpali od Boga)“. Pa, šta
je to i šta to uopšte označava? Jad i nesabranost, ne imanje snage da se oseti
dah božanskoga strujanja.
Da li je otac Tadej bio jadničak međ svojima, i u
društvu, onaj koji se teško snalazi u stvarnosti, pa su mu vera i sozercanje
pomogli da se i dostojanstveno uzdigne? Može biti, a to i jeste dobro za njega.
On je potreban. Crkva je u vekovima bila obrazovna institucija i ona je to
činila, svaka na svoj način, dobro. Kako je umela, jer je pomagala u vaspitanju
generacija. Ona je i smirivala zlosrećnike. Unosila je neki red i u opštem
poretku pomagala razvoju civilizacije bez obzira što su to bivala, oduvek, dva
koloseka.
Otac je Tadej poručivao mnogim sapatnicima i
obožavaocima, naročito u poslednjim godinama dvadesetoga veka, i u danima opšte
pometnje i nesreće na tlu bivše jugoslovenske zajednice, kako mi sami stvaramo pakao u sebi. Što je tačno. Voleo je da
citira Nikolaja Velimirovića, ono poznato – “Oče, drage volje bih te premestio
gde ti hoćeš, ali samo onda kada ti ne bi i samoga sebe nosio... Ako čovek sam
sebi ne naškodi ni đavo mu ne može ništa!“
Međutim, u Tadejevim blagostima i propovedima nije
na pravi način upotrebljavana Božanska
energija, a pre svega u stalnom pominjanju – kako nju nosi i ima svako od
nas! Što nije moguće, niti tačno. Malo ko ima tu sreću i taj čas blaženstva da
je oseti i proživi.
I ne bi trebalo zavaravati ni sebe, ni druge. Ta
se energija obnove i preobraćanja doživljava vrlo retko i ona krasi živote ipak
izdvojenih pojedinaca, a za koje je i jevanđelijsko poslanje pomišljalo i
verovalo da imaju u sebi, i u onome čime jesu to što su, nešto i posebno, i
drukčije. Što je pokazivala svekolika istorijska priča kroz vekove, i u svakome
narodu ponaosob. Ali to ne znači, dakako, da i svaka individua ne bi trebalo, i
da pokušava, kako bi osetila čari i dah te energije, što je i moguće – ako se
poveruje da je ona uz nas. Ako smo još imali sreću da se nje dotakla i naša
duša, prilikom prvih njenih ukrštaja sa prirodnim strelama u vazdušnim
strujanjima, i prilikom dodira ljudskoga bića sa energijom živoga izvora kojim
i jesmo.
I krotkost i smirenost, i unutrašnji mir, postižu
se mnogo lakše ako nam je detinjstvo bilo blagorodno i bez velikih “pukotina u
razvoju“. Jer one razbijaju i puteve duše u susretanjima sa čaranjima božijih
blagodati, to jest onoga iskonskoga strujanja večnosti i u dodiru s nama.
Neiskaziv mir teško postiže rano povređeno biće. Čak i značajni istražitelji
vere i Boga, ili i poznati naučnici, pregaoci u raznim vrstama poslova, jednom
povređeni, naročito u mladosti ako već ne i u detinjstvu teško ili gotovo
nikako, ne mogu da se smire ili postignu takozvanu “besplatnu blagodat“. Koja i
ne postoji - jer se sve skupo plaća u
životu. Negativni naboji nikad nisu slučajni, oni su izazvani. Oni hoće i onu
drugu ravan - kako bi se sjedinili sa
energijom suprotnom, i postigli ili dostigli mir. Zato je i Pavle kazivao – da
je mnogo ratovao kako bi veru sačuvao!
Ono što dajemo vraća nam se, veli se stalno, a to
je zapravo uteha za bol i patnju, dok verujemo. Iako postoji i ona drukčija
ravan: odahnuće i olakšanje čim smo učinili dobro delo. Jer je bitno za
unutrašnji mir da smo mi sami osetili čar dobroga čina, to ohrabruje i u veri i
u nadi – da se može više. To smiruje. Ali
to se i postiže činjenjem a ne molitvom!
Zavist, zloba i pakost ne dolaze zato što su međ
nama “padši demoni“ ili đavoli nego zato što smo mi slabi u nekim trenucima.
Što u nama nema vere u nas same. Što smo prenapeti ili zaplašeni, što smo
kukavice. Tako je i u slučaju braka: “Da si vezan, još kako vezan. Upregnut u
kola i moraš da vučeš jer biju“, veli Tadej. To može da bude istinito za slabe
i nerazumne. Oni koji imaju dovoljno snage i veruju u to što čine –
nedozvoljavaju da ih se bije: razumeće i jaram koji ga nose ili ga skinuti bez
problema. Svejedno je da li se to čini u ljubaznosti i tihosti ili u uzbuđenosti – bitno je oslobađanje i
razumevanje prestale energije ljubavi.
Bliži
li nam se katastrofa?
Naravno. Kao nekada, u doba prastara, kada se
uglavnom u nezdravosti uzdigao strašni Rim, što veli i pesma, pa su mnogi
narodi, mali i zaostali, bivali porobljeni, ugnjeteni, kaštigovani, opšti
nemoral i svekoliko zlo uzdigli su čak i u nebesa dva strašna simbola – Sodomu
i Gomoru, kao inkarnaciju zloga udesa i stradanja čoveka, tako se, evo, i
danas, u prvim godinama novoga, dvadeset i prvog veka, a na drugoj strani
zemljine hemisfere, podigla nova imperija, na tlu američkom, i to je
prouzrokovalo, ili uzrokuje iz čas u čas gotovo, kuljanje podzemnih dimova iz
zapaljivih peći novih tehnologija na pogonima upravo kosmičkih energija koje je
moderni čovek uspeo da otkrije i da jedva čeka – kako će ih upotrebiti! Zato se
i opšte bezverje toliko umnožilo diljem sveta. Svaka je religijska opcija, ili
konfesijam, izvrgnuta ruglu. Zato su danas mnoge sekte aktuelnije od
religijskih koncepcija – i hrišćanskih, islamskih, budističkih, a šašanstvo je,
uz nove puteve ka paganstvu, postalo značajnije i opojnije od onih vekovnih,
predragih nekada, verovanja u srećniju budućnost i u ljudsku nadu da mora biti
bolje i da se imalo rašta rađatia zemlji.
Ali, zašto se to dešava danas i u čemu tako “zdušno“
učestvuju gotovo svakolika sredstva obrazovanja, političkih borbi, medija,
nauke i tehnike, ona strahovita poplava negativnosti, smrada i bešašća, u svetu
umetnosti? Jer je impreijalna sila, izrastala bez vere i u zlu, u
dvadesetogodišnjem veličanju oružja u rukama obespravljenih samo naizgled a u
stvari – pod komandom silnih i bespravno obogaćenih, koji su nametači vlast i u
strahovladanju proizodili zakone demokratije – kako bi ih zloupotrebljavali,
kako su i sami u određenim trenucima kazivali – čim je potreba za tim
neophodna!
Tako se zlo razmnožavalo, i tako je danas velika
ideja uzdizanja ljudske nezavisnosti i slobodnoga biranja puteva ka izbavljenju
od mraka – ne samo poreknuta nego duboko ponižena i bačena u podzemlje, u
tavninu. Ono što je i izdiglo bezbroj ličnosti i naroda, predvodnike,
revolucionare na raznim planovima i u oblastima, što je konstituisalo državne
zajednice, pa se i samo sobom postavilo kao zakon i utemeljenje budućnosti i
progresa, postalo je kočnica i grobar za sve one, posebno male i
nekonstituisane, jer znak i obeležje – ono što je krasilo izabranike, pregaoce
i vođe – sada se vraća kao bumerang i uništava sve koji nisu stigli da na vreme
izvoljuju svoj slobodan i nezavisan status. Zato se i ujednijuje Evropa, pa će
i Azija, a impreijalno zlo – nezdravo napumpavano u sebi samom – i ne može da
izduši dok se ne sudari sa drugim, verovatno i snažnijim, neiživljenim, koje će
pobediti pa će posle Katastrofe – iznova biti nade i šanse i opet će religijski
kod usmeravati naraštaje...
Negiranje božanskoga u ljudskoj prirodi isto tako
je svetogrđe i poraz duha – kao i zlo u kome jest dans čovečanstvo. Zar to ne
pokazuje istorijska čitanka i velikih i malih naroda? Nesreća je, međutim, i
došla kao neminovnost: već formirane velike ljudske zajednice, kao samostalne i
neprikosnovene države, koje su dostigle i neverovatan razvoj u svim sredstvima
proizvodnje, nikako sada neće da dopuste drugima, manjima, koje bi mogle i da
ih dostignu ili prestignu. Noć gospodarenja nad drugima, a naročito nad
slabijima, ljudska i naopaka, drastično se pokazivala i uzdizala u minulim
vekovima. I vazda je tako!
I danas osobito. Misija je negirana u svemu, svaka
religijska opcija izopačuje se, a posebno Hristova. Nikome se ne dozvoljava da
bude svoj i slobodan! naročito ne – slabijim narodima, pojedincima, kao i
činiocima u svim oblastima ljudskih delatnosti. Moć gospodarenja nad drugima
postala je veliko zlo i točak koji melje sve pred sobom – srljajući u
katastrofu. U haos današnji.
I tako se svet vraća u početak, u paganstvo.
"Trag", Vrbas, 2015.
Нема коментара:
Постави коментар