Pomišljao sam poslednjih godina
– starost je već u toku, sam u kući na Voždovcu, a kraj je 20. veka – kako bi
trebalo možda i da objasnim zašto pišem o nekim piscima i knjigama, sve u
pokušaju da sačinim neku vrstu istorije srpske književnosti. Često su mi neki
drugari govorili, posebno Miša Đurić i Vlada Stojšin (naša generacija), obojica
i daroviti pisci i vrsni urednici: zašto pišeš protiv samoga sebe? Sve više će
te mrzeti neki ljudi što napadaš Crnjanskoga, itd. Čaršija te ionako ne
podnosi.
Ali ja sam to objašnjavao na
svoj način, kako u pokušaju da se i neka vrsta preosmišljavanja u srpskoj duhovnoj uvertiri pojasni, mora se, bilo
na koji način (bar u nastojanju da se otkrije posebno neobrazovanoj srpskoj palanci),
označavati ono čime i duhovnost u našem narodu, kao i kulturni identitet, imaju
svoje posebno značenje i mesto. Iz toga razloga i ova tri eseja, o Milošu
Crnjanskome, Dobrici Ćosiću i Vasku Popi, ispisivana su kao po nečemu i izdvojenost iz korpusa srpske
književnosti.
Bio sam se i snašao i dobro
osećao kao novinar u „Večernjim novostima“ (bio sam na trećoj godini studija i
primljen na konkursu „Borbe“), kada me urednik kulturne rubrike, Boda Dečermić,
zove da idemo na razgovor kod glavnog urednika, naklonjenog mi, uvek gospodina,
Vanje Kraljevića, prevodioca i tumača dela Antonija Gramšija... Traže iz tada
najvećeg izdavačkog preduzeća u Jugoslaviji, „Nolita“ – da me preuzmu.
Tako sam došao u „Nolit“ – u
odsek propagande, koju je vodio Teofik Selimović, nekada čuveni Buđoni, brat
Mešin. Između ostaloga, trebalo je da za „Nolitov“ katalog ispišem o knjigama
iz više biblioteka tekstiće – i to sam činio, obično posle radnog vremena, u
sobi 8, Terazije 27, II sprat. Već sam u „Novostima“ izvežbao da brzo kucam na
pisaćoj mašini, koju sam kupio 1965. godine od zaista visokog honorara (tada
milion dinara) od sarajevskog „Veselina Masleše“, koji mi je objavio roman Ljubavnici i gavranovi, urednik poznati pesnik
Izet Kiko Sarajlić, direktor Ahmet Hromadžić, pisac knjiga za decu. Roman je
brzo rasprodat, naročito uz „pomoć“ tadašnjeg urednika „Politike“ Miodraga
Maksimovića – koji je pod naslovom „Seks i ništa više“ napao knjigu u tada
visokotiražnoj „Ilustrovanoj Politici“. Tadašnji poznati pisci i novinari,
Ljubiša Kozomara i Gordan Mihić, s kojima sam provodio leto na ravnom krovu u
„Borbi“ gde smo se tuširali i sunčali, sva trojica obigravajući oko jedne lepe
devojke, ćerke tada poznatog novinara „Borbe“ i „Politike“, predložili su mi da
kao odgovor na napad na roman sačine kratak intervju sa mnom za tada čuveni
list „Sport i svet“. Na pitanje šta mislim o prikazu u „Ilustrovanoj Politici“,
odgovor je bio: „Kada sam polazio na studije, između ostalih saveta roditelja
kako da se ponašam – jer sam već bio kao gimnazista neka vrsta problema u
Prokuplju i Nišu – majka Jelena mi je rekla: ’Nemoj se ti, Lale moj, osvrtati:
psi su uvijek lajali na kurjaka’.“
U „Nolitu“ sam upoznao čuvene
urednike Oskara Daviča, Vaska Popu, Zorana Mišića – i meni posebno bliskog
Mihaila Lalića. Selim, Buđoni, bio je prema meni vrlo srdačan i mislim da smo
se brzo sprijateljili. Jednoga dana me gotovo natera – da prvi svoj rukopis,
knjigu pesama o Karađorđu, ponudim „Nolitu“. Ja sam se dugo ustezao. Međutim,
on je sam taj rukopis uzeo i predao ga Vasku Popi. Mislim da Oskar Davičo nije
u tome učestvovao. A onda, Dane Nešić, ljubazan čovek, koji je bio neka vrsta
veze između redakcije i svih drugih delova „Nolita“, poziva Selima i mene u
hodnik, gde smo nekad i proslavljali dan „Nolita“, pa i plesali itd. Naime,
Zoran Mišić Vasku Popi čita naglas moju poemu o Karađorđu. Buđoni meni kaže da
se sklonim sa strane a on prilazi do njih. Čujem raspravu: dok Zoran čita,
Vasko se nešto ljuti, a Zoran kaže: „Ma,
on će ipak proći.“
Knjiga je, naravno, odbijena,
ali meni je ta Zoranova rečenica mnogo značila. Zoran Mišić bio je tada jedan
od najboljih književnih kritičara, koji se razumevao posebno u pesništvo. Možda
jedan od najboljih eseja o kosovskom poslanju i duhovnom identitetu srpskoga naroda
napisao je upravo on.
Bili smo u upravnom odboru
„Nolita“ nas šestoro, a predsednik Vasko Popa. Sukobljavali smo se oko mnogih
pitanja jer ja sam hteo neku svoju pravdu da isterujem. Posebno, sećam se, kada
je trebalo da delimo višak – a Vasko nikako nije dopuštao da u tome učestvuje i
Eli Finci, koji je nekolika meseca bio u „Nolitu“ – kolebajući se da li da
prihvati mesto generalnog direktora. Nije prihvatio, ali dok je tu dolazio,
Vasko Popa i Zoran Mišić nisu izlazili iz njegove kancelarije. Inače, tih
godina, još dok sam bio na drugoj godini studija, kao glavni urednik časopisa
„Književnost“, Finci je počeo da objavljuje sve moje tekstove. Buđoni mi je
jednom rekao zašto Finci nije prihvatio da bude generalni direktor „Nolita“,
tada najveće izdavačke kuće u Jugoslaviji. Naime, saznao je da u „Nolitu“ radi
i čovek koji je na neki način pomogao Nemcima da uhapse a zatim ubiju
nekadašnjeg čuvenog osnivača „Nolita“ – Pavla Bihaljija, a morao bi sa njim da
sarađuje. Govorili smo i o tome kako to i priliči časnome čoveku, to što je
uradio Eli Finci.
Ali nesporazum sa Vaskom Popom
počeo je čim sam došao u „Nolit“. Naime, Predrag Palavestra, s kojim sam
sarađivao u „Književnim novinama“, preko mene je ponudio knjigu eseja „Nolitu“.
Knjiga je odmah odbijena. Međutim, direktor Sveta Đurić (a potom upravnik
Narodne biblioteke Srbije), pošto je shvatio kako se ja dosta trudim oko
Palavestrine knjige, rekao mi je: „Otidi kod Milana Vukosa“, tadašnjeg ministra
kulture, „a ja ću ga zamoliti da on napiše recenziju o Palavestrinoj knjizi,
možda tako i prođe“. Tako je i bilo. Bio sam kod Vukosa, dva puta (Ministarstvo
je bilo u Knez Mihailovoj ulici) i zaista je napisao pozitivnu recenziju.
Knjiga je opet odbijena. Onda mi je Buđoni rekao jednoga dana: „Kaže Vasko:
’Što se Rade toliko blamira oko Palavestre?’“ Palavestra je tada bio zagovornik
posve drukčijeg pesničkog mišljenja i shvatanja – a, naravno, kada je Vasko
postao slavan pisac, počeo je i njega da uzdiže kao velikana. Kako su i
nastajale njegove istorije književnosti. Tada mi je često govorio Branko
Miljković, koga nije podnosio Palavestra, kao ni Branko njega, a na koga je
ovaj i mislio, kako mi je rekao, ponavljajući svoju čuvenu rečenicu: „Kad bi
ovi glupavi realisti znali kako mi pišemo stihove – mi bismo baš najebali.
Sreća naša što nemaju pojma ni o čemu.“ Međutim, desilo se da je Palavestra,
kao upotrebljiv čovek, što mi je rekao Dobrica Ćosić – da je i zbog toga
primljen u Akademiju – upravo sačinjavao svoju istoriju književnosti prema onom
receptu – kako je tekuća vlast izglasavala i pisce i knjige, kao one značajne i
one koji nisu to.
Već u niškoj gimnaziji,
prevodeći „Oblak u pantalonama“ Majakovskoga, Branko je, ne znajući dobro ruski
jezik, za srpsku palanku uspelo preveo – rado pominjanu rečenicu mnogih u
Srbalja: Ubi me prejaka reč. Značenje,
inače, tih stihova kod Majakovskoga ima posve drukčiji smisao. To je ono
poznato: „Ime tvoje bojim se da ne zaboravim, / kao što je strah u pesnika /
neobičnu reč / u mukama noći / rođenu kao ono / što je božije / večno da
upamti.“ Već tada su nebuloze u srpskoj poeziji počele da doživljavaju previše
obožavalaca.
Buđoni mi je još jednom
pomogao. Čim sam prešao u „Nolit“ (godina je 1958), na telefon kod direktora
izdavačke delatnosti, gospodina Danila Grujića, direktni, zove me nepoznat
glas. Taj čovek traži da se nađemo preko ulice u hotelu „Moskva“, jer je to
vrlo važno. Ja kažem da ga ne poznajem, a on – „Ja vas znam.“ Otišao sam preko
i sačekao me nepoznat čovek; na njegovom licu bio je izrazit ožiljak. Seli smo
za jedan stolić, onda je on rekao: kako ja, kao mlad pisac, a radim u velikoj
izdavačkoj kući – moram da sarađujem sa njim i da ga upoznajem sa kulturnom
situacijom u Beogradu, a pominjao je i imena nekih poznatih ljudi s kojima sam
se ja družio, čak i iz moje generacije... Ako to ne prihvatim, moraću da odem
iz „Nolita“. Kad sam se vratio, Selim je prepoznao bledilo na mome licu i
upitao me šta se desilo. Kazao sam mu. „Tako se angažuju ljudi za saradnju sa Udbom,
to sam ja izmislio. Lako ćemo ga zajebati. Imaš li ti, Rade, nekoga iz tvoga
kraja, sa juga Srbije, u visokoj vlasti?“ Nisam imao nikoga, i to mu kažem, ali
moj je ujak, tada poznati javni tužilac u mnogim gradovima Srbije, Radovan
Mašović, nekada u prokupačkoj i leskovačkoj gimnaziji imao drugare koji su sada
na vlasti, između ostaloga, Ristu Antunovića, braću Peroviće, Mirka i
Milivoja... „Odlično. Čim se ponovo javi taj čovek, odmah ćeš mu reći da si bio
kod Riste Antunovića, prijatelja svoga ujaka, i da si mu rekao – na njegovo pitanje
kako ti je u ’Nolitu’ – ono što ti se desilo u ’Moskvi’.“ Čim se ponovo javio
drug sa ožiljkom (potonji advokat), kazao sam mu to. Nije se više javljao. Sretao
sam čoveka sa ožiljkom često dok sam šetao ulicama. Zapamtio sam i to, zaista
neuobičajeno – kada je umro, među čituljama bilo je nekoliko koje su potpisane
sa „Drugovi iz Udbe“.
Takođe, ne mogu da zaboravim
neke sedeljke sa Buđonijem u „Bezistanu“. Jednom, uz Oskara Daviča, nas dvojica
sedimo, gledajući prema „Moskvi“ kroz ogledala. Buđoni je bio uznemiren, rekao
mi je kako toga dana treba Meša da stigne iz Sarajeva. Davičo je govorio kako
će on da pomiri braću i da zajedno sačekaju Mešu – koliko se sećam, na
aerodromu, u 16 sati toga dana. To se nije desilo, ne znam zašto. Pomišljao sam
često da Meša Selimović, pisac Derviša i
smrti, verovatno bi na na drukčiji način sagledavao sebe i svet oko sebe da
je bio više u društvu sa Davičom negoli grupom iz Simine 9, i Mihizom naročito.
„Prisustvo“ iz velikog romana Braća
Karamazovi moglo je onog momka koji stiže iz sela kod Ahmeda Nurudina da
izvede u svet, ali ne da ostane na istom mestu... Ipak je palanka u kasabi na
osoben način i bivala bliska u socijalističkoj zemlji onoj beogradskoj...
Sedimo nas dvojica, Buđoni i
ja, u „Bezistanu“, to je onaj deo koji ide prema izlazu na drugu stranu, gde
ima prolaz ka Domu sindikata i „Borbi“. Jednog trenutka, Buđoni, gledajući na
tu stranu, kaže: „Šta sad da uradim?“ Otud nailaze tada čuvene ličnosti,
Aleksandar Ranković, Jovan Veselinov, Slobodan Penezić Krcun i četvrti iza njih
kome nisam zapamtio ime. Kada priđu do nas, Ranković dodiruje Buđonija po
ramenu: „Gde si ti, Buđoni? Što se ne javiš?“ Prvi put tada vidim zbunjenog
Buđonija, koji prepliće rečima: „Pa, druže Marko, tu sam... ovde... Javiću
se...“ itd. Nikada nije bio zbunjen kao toga dana. Treća naša sedeljka bila je
već negde odmah posle deset sati, pozna jesen, 1958, kada crnogorski pesnik
Ivan Ceković vodi polupijanog Branka Miljkovića, zgužvanog... Govorilo se o
tome kako je Branko hteo na prijemu povodom 20. oktobra, kao tvorac čuvene
pesme „Tito“, da upozna vrhovnog šefa... Koji je rekao: „Ajte, molim vas, kakav
tu pijani pjesnik.“ Zanimljivo je i to što će neki minorni pesnici zaljubljeni
u metafore Brankove, posebno oni koji su pesmu o Titu prepričavali pišući pesme
o Svetom Savi, od toga ispredati priče, pa i to kako je pljuvao po izlogu gde
su bila sabrana dela Titova, koja tada nisu ni bila objavljena, itd.
Kasnije, kada sam osnovao
„Slovo ljubve“, Vasko Popa je počeo da dolazi gotovo svakoga dana, sem vikenda,
u pola dva: Kralja Milutina 27. Počeo je da donosi na pola papirića otkucane
pesme iz knjige Vučja so. Ja sam to
čitao naglas pred njim i jednoga dana mu rekao: „A gde je tu, Vasko, osećaj živ, ono što je ponavljao Laza
Kostić a bilo je i uzdanica u Čika Jove Zmaja?“ Posle je manje dolazio. On je
obično sedeo u crvenoj fotelji i pili smo rusku votku.
Drukčija je priča sa Zoranom
Mišićem. Voleo je da se kao i Vasko zapija: „staljičnaja“ ruska votka... I, da
i ovo kažem: Čude, pesnik Slobodan Stojadinović, jedan od najdarovitijih
pesnika iz naše niške gubernije, često je bivao sa mnom i često smo pili. Čim
bi Zoran čuo da smo negde, on je dolazio. Tako, jednom, u Klubu književnika,
Francuska 7, prilazi opet Zoran Mišić... Onda Čude i ja odlazimo kod njegove
prijateljice, koja je tada pevala u horu Narodnog pozorišta, u Lominu ulicu.
Zoran je sa nama. Tu je i Andrej Mariokov, pesnik, a pred zoru stiže i Jakša
Grobarov. Celu noć Zoran i ja vodimo, po običaju, tešku raspravu. On tvrdi da
je poezija samo ono što je notni sistem,
po Mocartu – a ja, naprotiv, da je poezija i umetnost, duh muzike posebno, ono što je Vagnerovo: razbijanje toga sistema
ili kalupa. Već je zora kad se rastajemo.
Možda sam spavao jedno dva
sata, budi me tada Olja, prva supruga: zove te Vasko. A Vasko, kao iritiran
nečim, kaže: „Zašto opijaš Zorana pa ga zajebavaš, znaš li da je on bolestan
čovek?“ Kažem ja njemu: „Pa, Vasko, ti znaš to odranije, da Zoran insistira na
tome druženju, i u ispijanju alkohola.“
A onda, kada se sve čini kako
bi se uništilo „Slovo ljubve“, zove me prijatelj iz Gradskog komiteta,
obrazovan i drag čovek, pa mi kaže: „Stiglo je pismo u Gradski komitet iz ’Nolita’:
Zaustavite Rada Vojvodića i ’Slovo ljubve’.“ Ja tada pogrešim – pomišljajući kako je moj
dragi drug Miša Stambolić glavni urednik „Nolita“ i kako i on učestvuje u tome.
Zaboravljajući da je Vasko uvek dolazio i da vidi ko je sve u izdavačkom planu
„Slova ljubve“. Čak, kako se jednom zacenio od smeha, na svoj osoben i zlurad način,
uzvikujući: „Cici pisac!“ Naime, video je u našem izdavačkom planu i svog
prijatelja Milorada Pavića...
Kako sam razrešio dilemu oko
pisama: kad bih sreo svog druga Mišu Stambolića, nekako sam gledao da izbegnem
susret. A onda se to desilo: veliki šahovski dvoboj za prvaka sveta, Spaski–Korčnoj,
u Domu sindikata, kod nas. Mnogo sam jedno vreme igrao šah, još od petog
razreda gimnazije u Prokuplju, kada sam osvojio drugu kategoriju. Kao gotovo i
mnogi drugari iz generacije, i Miša Stambolić, Vlada Stojšin, Bora Radović... Ja
sam upravo tada u svojoj kolumni u „Književnim novinama“, povodom toga
šahovskog dvoboja – tih godina najvećih šahista u svetu, napisao i komentar:
„Kako demoni igraju šah“.
Jednom, kod Vlade Stojšina kao
urednika „Nina“, trebalo je da igramo šah po običaju, u klubu „Politike“ u
Cetinjskoj ulici. Bio je dosta nervozan. Nikako nije mogao ni figure da namesti
kako treba. Pitao sam ga da li se nešto desilo. Rekao mi je da ga je opet zvao
Vasko Popa i pominjao kako bi trebalo da bude urednik „Letopisa Matice srpske“.
Velim mu: „Pa, to je gospodski posao, zašto da ne budeš?“ „Da, ali on zahteva
da se selim u Novi Sad jer hoće da osniva vojvođansku akademiju nauka.“ Onda
smo ćutali o tome. Partiju nismo odigrali.
Ulazim ja u Dom sindikata i
direktan je susret – Miša Stambolić sa svojim sinom Vukom upravo izlazi. Kaže
mi: „Mi smo najbolji drugovi, a ti gledaš da me izbegneš i ne javljaš se.“ Tada
mu ja pominjem pismo iz „Nolita“. A on kaže: „Kako možeš tako nešto da pomisliš?
Zar ti misliš da bih ja mogao bilo šta protiv tebe da uradim?“ Setio sam se
davne 1954. godine, kada sam vodio čuvenu tribinu u „Četrdeset petici“ na
Filozofskom fakultetu pa su došli Miša Stambolić i Muharem Pervić (svi smo
istogodišnjaci) da se upoznaju sa mnom. Od tada sam bio u dobrim odnosima i sa
jednim i sa drugim. I bili su mi i dragi ljudi i vrlo značajni u srpskoj
kulturnoj atmosferi. Kada se dešavalo da ne mislimo na isti način, nego baš
suprotno, o mnogim idejama iz duhovne sfere, kao i kulturnom identitetu –
suprotstavljali smo se, posebno Muharem i ja dok smo bili u savetu „Bitefa“ (kao
i o Vasku Popi) i ostali do kraja života u dobrim odnosima. Poslednji put sam
video Muharema u „Maloj Vltavi“ na Vračaru. Trebalo je da mi on donese svoju
knjigu Nebeska kovačnica – o poeziji
Vaska Pope, a ja njemu knjigu novih eseja. Nije doneo. Sedeo sam kada smo posle
razgovora se rastajali – i gledao kako odlazi, onako već preslab, i kao da se
ljulja... Uskoro je umro. Prisećao sam se: dok sam bio urednik u Kulturno-prosvetnoj
zajednici Srbije, a on u našem izvršnom odboru – Bakonja (Aleksandar Bakočević)
rekao mi je– da nas dvojica zajedno pripremimo projekat o nekoj vrsti nagrada
istaknutim poslenicima u razvoju srpske kulture – koje su počele da se daju
upravo kada sam ja otišao iz Zajednice. Više puta sam predlagan – ali uzalud.
Nisam dobio tu nagradu.
Još pamtim i ovo: sedeli smo
često u „Gorici“, restoranu u blizini Kalenića, Buca Mirković, Muharem, Vuk
Krnjević, pa i Čude... Često smo se raspravljali a dolazilo je i do usijanja u
replikama. Jednom je Čude rekao: „Počelo je, počelo...“ Navraćala je i Ružica
Sokić, naša drugarica sa fakulteta. Buca Mirković, nekada urednik i „Dela“,
poznat kao kritičar, poslednjih godina pisao je pesme – pa sam ja i činio sve
da se objave u „Topličkom vencu“ i u „Šumadijskim metaforama“... Nekada je
predvodio, kako mi je pisao Mirko Kovač dok sam bio u Bileći, gotovo hajku –
čim se pojavila moja prva knjiga Balkanske
simfonije. U toj hajci su učestvovali, kako stoji u Mirkovom pismu, i
kolege iz moje generacije kojima sam objavljivao knjige i davao nagrade. Kaže
mi Buca u „Gorici“: „Nije mi jasno kako si ti uopšte objavljivan u ’Delu’.“
Velim mu: „Pesme objavljene u ’Delu’ objavio je Sveta Lukić, a kazao mi je da
je to bilo izdvojeno za antologiju srpskog pesništva – ali nije ušlo u
antologiju jer se tome suprotstavljao moj dobri drug Vuk Krnjević.“ A esej
„Može li đavo da ima reumu?“, o Dostojevskome, upravo je objavio Muharem
Pervić, koji mi je govorio: da on sprema broj o Dostojevskome i da ja moram da
učestvujem u tome. Na komemoraciji Muharemu Perviću u Televiziji Beograd, gde
nije bilo mnogo sveta, pojavio se i moj drugar iz šifrantske škole Munir Lasić,
bio je u dva mandata predsednik Opštine Voždovac. Seo je uz mene i Jovana Ćirilova
i ispričao neobičnu priču: kako je u Bosni stradala Muharemova porodica i kako
je njega spasila jedna žena, muslimanka. Munir je sve to znao jer su odrastali
u istom mestu. Kada sam to rekao i Buci Mirkoviću, možda najboljem drugu
Muharemovom, začudio se... Ne znam da li je to sve tačno, a jeste tužno.
Pa i ovo da kažem: minule su
mnoge godine, a onda sretnem Maksa, Miodraga Maksimovića, nekada slavnog
urednika „Politike“, koji je pisao i predgovor za roman Lota u Vajmaru Tomasa Mana („Slovo ljubve“), po predlogu Zorana
Gluščevića. Veli mi: „Zašto ne obiđeš Vaska Popu? Pita Vasko, što Rade ne dođe...“
Sreli smo se na Tašmajdanu. Tada je Vasko bio u bolnici... Nisam znao kako da
to objasnim...
Ali evo, ovo što pišem o Vasku
Popi nije proizišlo iz tih naših odnosa nego pomalo iz onoga – što je Viktor
Šklovski pišući o Majakovskom nazivao preosmišljavanjem.
To je ono čime srpska duhovna uvertira ima svoju i posebnu karakteristiku i
kulturni imenitelj, a što je, po mome mišljenju, Vasko Popa, imitirajući –
izopačavao. To je neka vrsta kazne koju Srbi još nisu shvatili. Iako sam možda
i preterivao u svom načinu mišljenja – ukazujući da je Vasko mogao biti i
značajan humoristički pesnik, pa i dečiji, ipak mislim da je bilo neizbežno da
se o njemu govori i slobodnije, i otvorenije, i bez zazora.[1]
A šta je preosmišljavanje? To sam prvi put prepoznao kod Puškina, a vrlo je jasno,
u onome čime su živeli i šta su ostvarivali veliki ruski pesnici, na primer,
Aleksandar Blok i Vladimir Majakovski. Poznato je, a i pisao sam u esejima o
tome ranije, kako je Aleksandar Blok, gospodski sin, predosetio – da stiže
katastrofa 1917. godine. Tako je on predosećao revoluciju. To se može, naročito,
sagledati u čuvenom filmu Dejvida Lina Doktor
Živago. Film sam prvi put gledao u Parizu 1967, i to je na mene ostavilo
poseban utisak. Sam početak filma, kada gomila, narod, crvenoarmejci, jure
ulicama Petrograda i kao da gaze sve pred sobom. To je tako lepo ispisivano i
doživljeno u čuvenoj poemi Blokovoj Dvanaestorica.
Masa, gotovo izbezumljena, konjanici – sve što ima na ulici zgužvava se,
razbacuje – prepuno previše hartije – ali jednoga trenutka, pesnik na čelu
kolone kao da vidi Hristosa. Zanimljivo je i to da je na neki način
suprotstavljen Blokovim mišljenjima – takođe veliki pesnik – Majakovski, kako
sam zapisuje, zapitao Bloka – da li je to izmislio? Blok mu je rekao – ne,
stvarno sam to doživeo. Eto vrste preosmišljavanja,
kao što se to dešavalo i kod Mihaila Bulgakova u Beloj gardi – kada, žaleći svoje belogardejce, staru Rusiju i bivše
gospodstvo – jednoga trenutka, pisac razmišlja i ovako: „Nismo umeli da gledamo
položaj zvezda, gde se nalazi Veliki Medved a gde su Vlašići – da smo to na
vreme sagledali, ne bi nam se ovakvo zlo desilo.“ Kao i u čuvenom romanu Doktor Živago Borisa Pasternaka. Kada
junaka, Živaga, iznenada i u zimskoj mećavi hvataju crvenoarmejci i on biva sa
njima. U susretu, u bici koja predstoji: nailazi kolona belogardejaca,
gospodske mladeži, uz koje je odrastao i sam Živago i s kojima se družio: naravno,
u zasedi sa crvenoarmejcima, puca i on u belogardejce. Ubijaju mnoge, i
ranjavaju. Međutim, doktor Živago pokušava da leči ranjene belogardejce. Kada
mu uspeva da izleči Mitju – njega obuzima neka vrsta i radosti što je to tako i
što može biti tako...
Preosmišljavanje se ogleda i u Gavranu Edgara Alana Poa, posebno u
poeziji velikog nemačkog pesnika Helderlina: naročito ono kada kao u muzičkim
talasima razležu se Helderlinovi stihovi i u njima lebdi čuveno pitanje – zašto
su pesniku bliže daleke helenske obale, i ono što privlači njima, čak i od
njegovog zavičaja? Preosmišljavanje posebno obeležava i roman Pogledaj dom svoj, anđele Tomasa Vulfa,
kao i što postoji to isto kod Hemingveja: u Snegovima
Kilimandžara osnovno je pitanje – šta
je leopard tražio na vrhu planine? Kao i ono čuveno u Hemingveja, o čemu
sam pisao i u knjizi Vaseljenska svest i
umetnost: kada u romanu Starac i more
– Santjago ulovi najveću ribu o kojoj je mogao samo da sanja, pa mu je ajkule
svu oglođu – a on, ipak, zapeva, sam, ali ne i izgubljen na ogromnoj pučini. To
je takođe od Hemingveja: „Čovek može biti pobeđen, ali nikada ne može biti
poražen.“
U srpskoj duhovnoj vertikali,
uz narodnu poeziju, previše je tih označenja kako se i čime se preosmišljava
određena situacija ili ono što se čini da je besmisleno. To će se najbolje i
osetiti i pokazivati u velikoj pesmi Filipa Višnjića „Početak bune na dahije“. Posebno,
na izgled, ono začuđujuće, kao i uz visoki plamen i crvenu boju u oblacima, ili
raju koja ne može da podnese zulum – tu su glavni Božiji Ugodnici, bez kojih i
ne može biti ni promena, niti revolucije, niti boljitka... Ali to je počelo
odavno, još sa „Slovom ljubve“ Despota Stefana Lazarevića. Ono njegovo: „Ali
samog čovečijeg / jestastva obnovljenje / i razigranje / dostojno ko da
iskaže!... Ipak sva ova i druga / neobična dela božija / koja i oštrovidni um /
razmotriti nije u stanju / ljubav prevazilazi!“ Zato se ponekad čini da je i
posve razumljivo to u srpskoj duhovnoj projekciji, ono što je napisala 1911.
godine Isidora Sekulić, zašto Srbi ne
podnose stvarnost.
Kako je to čudno i lepo kazano
u „Ženidbi Dušanovoj“ – kada srpski car takozvanom mlađanom Bugarčetu, u stvari Milošu Vojinoviću, svom sestriću,
govori: „Ko ti skroji takvu kabanicu?... Ne nos’, sinko, koplje naopako / jer
će ti se smijati Latini / već okreni koplje unapredak.“ A veli njemu Miloš
Vojinović: „Gledaj, care, ti gospodstva tvoga. / Koplje nosim kako j’ meni
drago! / Ako meni bude do nevolje / ja ga mogu lako okrenuti. / A ako li ne
bude nevolje / ja ga mogu donest i ovako.“
Da ne pominjem i ovde veliku
pesmu „Banović Strahinja“ – kao i ono što gotovo da ne postoji u svetskoj
umetnosti, kada Stariš Derviš treba da pokaže Banović Strahinji „gde su brodi
ovoj mutnoj vodi“, a veli mu Strahinja: Bogom
brate, Starišu Dervišu – jer bog je, ono što je u stvari Njegoševa iskra besamrtna, za sve narode isti, i
jedinstven. To je ono gotovo isto, iako izgleda naopako sa druge strane: kada u
Lažnom caru Šćepanu Malom Turčin
veli: „Ko zlo čini, a od zla se brani / tu zločinstva nema nikakvoga.“
To je ono isto i u Rastka
Petrovića, kada proziva Karavađa lopova
– da čine i čudesne igrarije – ono renesansno razigravanje i karnevalske
povorke, što nije proživeo srpski narod i što će mnogo i ometati duhovni razvoj
na Balkanu. Kao i to u Rastkovoj viziji: njemu se priviđa da vidi usamljenog
Strahinju kako megdan vodi, hajduk Veljka na topu, i posebno braću Jakšiće kako
šetaju svoje lepe ljube. Takođe i u Vinaverovom Beogradskom ogledalu, pa u Bašti
sljezove boje Branka Ćopića, Lelejskoj
gori Mihaila Lalića, pa Pevaču
Boška Petrovića, Proljeću Ivana Galeba Vladana
Desnice, i onom Čuperku plavom Mike
Antića, ranim pesmama Radovana Zogovića, potonjim pesmama Ivana V. Lalića, Modrom smehu Rada Drainca, u svetlosnim iskrama Desanke Maksimović, koje su i vrsta ljubavi u istoriji Srba, u pesmi Noć pred polazak Tanasija Mladenovića, Bratstvu po nesanici Bore Radovića, pa
kod Brane Petrovića, i tako dalje. Kao i ona vrsta zanimljivosti: kada se
Aleksandar Tišma, dok traje fašistička racija u Novom Sadu, klanje i bacanje
pod led nevinih ljudi – skriva pod ženskom suknjom, verovatno nečim dotaknut u
pomisli da će pisati knjige o upotrebi čoveka i o tome da su svi ljudi braća po
bogu, i da samo verska netrpeljivost proizvodi zlo. Previše je toga, sve do, na
primer, pomalo zaboravljene poeme Skendera Kulenovića Ševa. To kada Kolona peva
revoluciju... O, kolono, silna vojsko,
vi, zemljini ljubavnici, s njom a bez nje, polomiste svoje gležnje... Pa,
onda dalje, kako kolona grabi, i lomeći se, a san revolucije je i dalek, pesnik
to simbolično kazuje ovako: „Oj, djevojko, oj, tanka špruljo ljeskova, oj,
medvede, oj, oj, medo moj, bi l’ bi htio breskava?“ I tako dalje. Posebno bih
izdvojio tu pesmu Svete Mandića „Raški slikar“. Kao i one pesme Branka V.
Radičevića, u kojima se srpski vojnici i seljaci preoblikuju u nešto drugo i
više, ili u Slobodana Markovića, gde ne samo pijanci idu dijagonalno... Ili već
čuvena knjiga Dušana Matića Bagdala,
u kojoj se posebno izdvaja pesma „Posle devet godina“ o Aniti, kojoj
srce-zemlja Španija plaču, jer: „Mladost, borba i domovina / za tešku ne zna
reku godina / Anita, / u Španiji sazrevaju žita / slobode“. Evo duha muzike,
evo i poezije, njenih svetlosnih trenutaka.
Prisećam se jedne davne
književne večeri, kada smo 1955. nas nekoliko iz redakcije „Vidika“ pošli u
Zagreb, na prvi Međunarodni sajam knjiga u Jugoslaviji, koji će potom biti
prebačen u Beograd. Na čelu sa Vladom Bunjcem, obišli smo i grob Tina Ujevića,
velikog jugoslovenskog pesnika, na Mirogoju. Uveče smo imali književno veče,
kao gosti sveučilišta zagrebačkog. Evo, posle toliko godina, prisećam se nekih
stihova Tome Mijovića: „Da joj dome u dom dođeš / da je tužnu obraduješ / njen
Obrade“ ili „Te ruke muke za hajduke“. Rane iz minulog rata bile su kao i neka
vrsta opsednutosti u mnogim pesmama, osobito u poznatoj „Kadinjači“ Slavka
Vukosavljevića. Moji stihovi su bili o zastavi za koju se ne zna čija je, a
vije se visoko nad novom jugoslovenskom zemljom, dok pesnik, kao da komanduje
sa šesnaest armija, ne zna na koju će stranu; pa kako su junaci orni bili, a
sad im je nevesela majka... Vlada Bunjac, stariji od nas, došao iz Pule, stalno
je ponavljao stihove: „Ja čekam nesano, ja čekam besano, ja čekam uzalud voz
koji nikada neće doći.“ Pesnici Branko Banjević i Toma Cvetković pisali su o
svojim očevima koji su komandovali crvenim bataljonima... Kasnije mi je naš
drugar iz Toplice, pesnik i kritičar, Milivoje Marković, a te godine student na
sveučilištu zagrebačkom (bio prisutan na književnoj večeri), pričao kako su se podgurkivali
i gunđali neki studenti slušajući u punoj sali naše stihove, naročito kada sam
ja govorio: „Šta je tebi, Rade Vojvodiću, o, lepoto? Što je tvoje čelo
neveselo, o, visino?“
Mislim da je naša generacija,
koju je Sveta Lukić nazvao rezervnom, zaista bila na putu da se približi i
preosmišljavanju u novoj duhovnoj uvertiri, koju kao da smo predosećali. To se
isto dešavalo, i kao vrsta preosmišljavanja, u mnogim pesmama Oskara Daviča,
čak i u Čovekovom čoveku – koji tih
godina nije bio shvaćen. To su ta naša – gotovo neka imaginarna bekstva u
beskraj, a ja sam ih u poemi Nova
putovanja i na taj način shvatao. Sećajući se tih davnih dana, pamtim i to:
moja prva knjiga, Balkanske simfonije,
ne bi ni izašla u „Nolitu“ da nije prihvaćena na programskom savetu dok je još
Finci dolazio. A šta je učinio Vasko Popa: od nekolike knjige iz te edicije,
samo moja ima manji format, i sitniji slog... Čak je umesto 1960. kao godina
izdanja pisalo 1690.
To što je uz Vaska Popu
postajalo imitacija i neka vrsta humorističkih rugalica – ustalilo se danas kao
neka vrsta izopačene srpske duhovnosti. U tome je mogao i da uživa Borislav
Mihajlović Mihiz. To je posebna karakteristika onih koji su, kako je odavno
rečeno, svesni svoje lične beznačajnosti, u pokušaju da sve obesmisle,
postajali miljenici – posebno u situacijama kada se činilo da je zaista sve besmisleno.
Što se dešava u Srba poslednjih godina. A što je naročito gotovo smešno iako je
karakteristično: kada tvorci takovih sočinjenija, a čime se plebs oduševljava,
govore – kako se srpski narod iseljava i kako će ga biti sve manje...
Zaboravljajući i to: koliko takva vrsta umetnosti pomaže onima koji vide samo
mrak i bezizlaz u kome jesmo. Ako se samo prisetimo koliko su i naslednici
Vaska Pope u svojim kao značajnim delima – lupetali, posebno u vezi sa
Kosovskom bitkom, u razmišljanjima i Turaka i Srba, i kao pobednika i kao
pobeđenih...
Preosmišljavanje se naročito
ostvarivalo uz Njegoševu iskru besamrtnu,
ne samo uz ono što se dešava sada, ovoga trenutka, nego i juče, i odavno, a tek
će biti ono pravo, u nekoj dalekoj zori ili svitanju, koje će probuditi narod.
To je i ono isto: neka bude što biti ne može, a što Srblji uglavnom nisu
shvatili – čak ni danas neprestano veličani, u čaršijskoj upotrebi velikosrbin,
Ivo Andrić. To je, takođe, često sam ponavljao, i deo onoga u proživljaju Sofke
i njenog oca Mitkea u Nečistoj krvi
Bore Stankovića. Kada je takva situacija da Sofka i mora da se uda za „kerpiča“
ili za nikogovića, pa joj prilazi otac, pomalo i besan, pokazujući svoj
pohabani mintan – eve, a šta ja, kako ja, Mitke, gospodin, pa si moram, što si
ne priliči... Onda se Sofka priseti: nedelja je, divan dan, a u čezama njih
troje, ona između majke i oca, idu na njihovu njivu, ka Moravi, a on, Mitke,
zapeva... Sreću ih mnogi i pozdravljaju, klanjaju se... i Sofka pristane.
Ovde ne bih pominjao ipak dirljive
susrete kneginje Milice – kada ispraća braću na Kosovo, pa Boško, sa
alaj-barjakom u ruci, ne pristaje da ostane uz sestru jer je u njemu jače ono
što bi htelo da preosmisli realnost, kao ni Vojin, koji se ne boji smrti... Što
je isto, često sam to govorio na književnim večerima: u sjajnim stihovima Sime
Sarajlije – o hajduk Veljku: komandantu Krajine smrt nije mogla ništa – nego se
pobratimila sa njim i zajedno sa njim u večnost otišla...
Na kraju, evo i iz kojih
razloga, između ostaloga, pišem na ovaj način, kao, o velikim srpskim piscima.
Sa Dobricom Ćosićem često sam bio zajedno i bio je drag čovek, i dobar domaćin.
Prisećam se kada me je poučavao da kalemim ruže u dvorištu na Voždovcu – kako
su izvirivali mnogi iz okolnih zgrada – da bi me posle pitali – to je Dobrica
Ćosić? Bila je to godina 1980. i tada smo proslavljali njegov roman Vreme smrti. „Slovo ljubve“ objavilo je
konačnu verziju, za široku publiku i kao dosta jeftino izdanje, u nekoliko
knjiga...
A što se tiče Miloša
Crnjanskog, još 1971. objavio sam u niškoj „Gradini“, u povodu sabranih dela
njegovih, poduži esej O slučaju i o
porazu Miloša Crnjanskog. Na to je reagovao... Te godine, prateći Ivu
Andrića na Međunarodnom sajmu knjiga, uz Ivana Bratka, tadašnjeg predsednika
Saveza književnika Jugoslavije, Rašu Drakulovića, direktora izdavača
Jugoslavije, i Svetu Lukića, veli mi autor Ćuprije
na Drini, blago se osmehujući: „Što ste naljutili Crnjanskoga?“ Crnjanskoga
sam upoznao u Udruženju književnika Srbije, u redakciji „Književnih novina“.
Nas nekoliko vraćali smo se sa Studentskog trga, gde smo bili da pozdravimo
Lipanjska gibanja, o čemu ima u knjizi Žike Pavlovića Ispljuvak krvi. Tada se desilo – dok je mnogo nas sedelo oko
dugačkog stola u „Književnim novinama“ – da Predrag Palavestra pita velikog
pisca Crnjanskog – da nam da savet šta da se učini u tom trenutku. Crnjanski je
odmah rekao: „Pa, pitajte Gradski komitet!“ Pričalo se da je Bora Pekić tada
pljunuo udesno, gde su one debele zavese... Inače, već pri kraju, pre
likvidacije „Slova ljubve“, bliski saradnik naš, i prijatelj, uvaženi profesor
Nikola Milošević, kome sam objavio nekolike knjige, dolazio je da kaže kako bi
Miloš Crnjanski hteo da „Slovo ljubve“ prihvati njegov legat. Mene je to
iznenadilo. Nikoli je sve bilo jasno, ali je ponavljao kako veliki pisac i
zaljubljenik u hiperborejske magle baš
mnogo insistira. Trebalo je da idem na ručak sa Nikolom kod gospe Vide i
Miloša. Nisam mogao. Nikola je bio uporan a Zoran Gavrilović je predložio da
pođe moj drug, čuveni toplički advokat Dragan Milanović, koji se bio zbližio i
sa Zoranom i sa Nikolom... I bilo je tako. Potom, dok smo ručali u „Takovskom
grmu“, profesor Gavrilović i ja, i čekali advokata, vratio se moj bliski, još
iz prokupačke gimnazije najbolji drug, da kaže: „Ne bi ti to mogao da
podneseš“.
Ovih dana, a kraj je godine
2016. – uz pozdrave medijske i veličanja, na osoben način i gotovo kao oni
balvani u slikarstvu Milića od Mačve, ipak inteligentno upotrebljeni,
proslavljaju se oni koji hoće da ponize i opštepriznata i draga Nušićeva dela –
uz gotovo budalasti serijal „Sumnjiva lica“ a kao rađen po Nušiću. Čim se
okrenu televizijski programi, posebno oni državni, uz veliku pompu, najavljuju
se film i serija o velikoj ljubavi Laze Kostića i Lenke Dunđerski. Može li se to
zaista, bar na volšeban način, izvesti, da se ostvari ono čime je Laza Kostić
patio (njegov čuveni jad jadani),
posebno pišući dnevnik na francuskom jeziku, kako se njegov mali kurčić ne
diže, i kako ne zna šta će sa sobom – a da se danas u srpstvu proslavlja kao
veliki ljubavnik? U eseju Duša i smrt,
koji je „Politika“ uzela da objavi kao feljton još 2012. godine, upravo
počinjem i sa tom pričom – da je Isidora Sekulić imala i smelosti, i dara, i
čime da ukaže na veliku progoretinu u čuvenoj pesmi „Santa Maria della
Salute“... To, ta imaginarna deca u doživljaju Lazinom, uz nebesnu ili nebesku
Lenku Dunđerski – možda se može i obasjavati u vrsti simboličnog
preosmišljavanja – i pomalo na način kako je u Rusa, posebno Pavle Florenski
objašnjavao nastanak onoga što je ostvareno u delu Rubljova: i materija je od boga. Kako piše u mom
eseju Duša i smrt, veli časni
Florenski, da je Rubljov „u oslikavanju Svete trojice osetio i ostvario
prenebesno plavetnilo – koje je (o, zaista
neobičnosti bar naizgled!) potresalo a ne samo uzbuđivalo pesnika Ljermontova,
pa je i tugovao zbog toga... To
plavetnilo koje ničemu u svetu nije nalik, više nebesko od samog zvezdanog
neba, da, to uistinu prenebesno plavetnilo, neiskazivu maštu Ljermontova... tu
presvetlu tišinu bez reči, tu beskonačnu pokornost jednog pred drugim...“
Zar to ne možemo da kažemo i za
srpskoga Beloga Anđela? Zaista, čudesnost! To je moglo da bude na neki način
blisko i onoj čudesnoj viziji u kojoj je stasavao naš Beli Anđeo. Ovo što se
čini u Srba, sada i ovde, može biti samo izopačavanje, da se jedna velika
lažnost preobrati u veliku ljubavnu priču. U ovim danima, kada se priprema čak
i u našoj palanci spomenik Vorholu, koji je, svestan svoje lične beznačajnosti,
inteligentno prihvatio da živimo u doba opšte obesmišljenosti i beščašća, zato
je i ponavljao reč: „Sjajno, sjajno“. To je ono što sam često ponavljao, kao i
u knjizi Vaseljenska svest i umetnost (Službeni
glasnik, 2012) a što su Alber Kami i Žan-Pol Sartr, pedesetih godina
dvadesetoga veka govorili: da dolazi vreme kada duhovna kopilad preuzimaju
kulturnu i duhovnu scenu...
Danas, dok ćerka i ja kucamo
ovaj tekst, vidim na državnoj televiziji da se i slučaj nekadašnjeg mog druga
Mirka Kovača pretvara u neku vrstu istoga obesmišljavanja. U eseju, koji ću tek
objaviti, „Poslednja večera sa Borislavom Pekićem“, govorio sam i Pekić se
složio sa mnom da kod nas medijska sredstva i sve ono što služi vlastima
preuzimaju zbunjene kokoške. Rekao sam da je u 19. veku, kao na dve suprotne
strane i duhovne postojbine, zapadnjačku i istočnu, od dva velikana, Fridriha
Ničea i Fjodora Dostojevskog, iskazivano i to – kako u Nemačkoj ukočene kokoške vode glavnu reč, a u Rusiji Dostojevskog: pokisle kokoške. To jest, samo potvrđuju
stavove i mišljenja onoga što traje u društvu a što vlastima odgovara. Po
običaju, mi kasnimo – kod nas su zbunjene kokoške došle tek krajem 20. veka. Srozavanje
srpskog duhovnog i kulturnog identiteta nastavlja se – ovih dana se proslavlja
film o Petru Kočiću, zaista na tupav način sačinjen...
Na kraju, da kažem i to, kako
sam morao sve ovo da napišem, kako mi je neki, što me često budi i u snu i na
javi, možda najbliži dvojnik, šapnuo, da ću se bolje osećati čim sve to izađe
iz mene. Pa, neka bude tako.
[1] Dok ovo govorim a ćerka
kuca, ona pita gde su Vaskove krpice.
Mogao je, dakle, biti i značajan dečiji pesnik. Bez obzira na to šta bi o mom
načinu pisanja mogli da kažu oni koji se malo razumeju u književnost.
Нема коментара:
Постави коментар